РТВ Теорија и пракса

uzima štapić: - „Bez ozbira na principijelne mere za obezbeđenje bujice putnika u datom rejonu...” - Nižu se cifre, toliko ih je mnogo da su besmislene. Smenjuju se karte, isuviše brzo da bi se mogle pregledati. A voditelj umesto da prevede razgovor na jezik pešaka i putnika izjednačuje se sa sabesednikom: - „Objasnite nam, Vladimire Ivanoviču, kako se uvode novi tipovi transportnih sredstava...” - (A radi se o običnim autobusima!) Teško je zamisliti da bi vaš poznanik s kojim razgovarate preko telefona, na pitanje „Šta sada radite?” umesto da kaže „gledam televiziju”, odgovorio: - „Pratim emisiju na ekranu televizijske stanice superheteroidnog tipa”. - Međutim, uopšte nije retkost da se nešto slično čuje u televizijskoj emisiji. Da bi pitanje bilo jasno sabesedniku, mora biti jasno i novinaru-intervjuisti, A!i i ovo najočiglednije pravilo ne poštuje se uvek. Na saveznom seminaru o televizijskoj reportaži, vodeči intervju - anketu, novinarka je pitala: treba li kažnjavati decu? Pri tome se svaki put gubilo mnogo vremena da bi se preformulisala suština problema. Kažnjavanje dece - nije pitanje za diskusiju. Kažnjavati treba i odrasle (zašto bi inače postojao krivični zakonik?). Drugo je pitanje kakve oblike kažnjavanja treba primenjivati. Klasična greška početnika televizijskog intervjuiste je u tome što postavlja nekoliko pitanja istovremeno. Sabesednik se gubi: on ne zna na koje pitanje prvo da odgovori, a posle odgovorane pamti ostala, tako da se ipak moraju ponavljati. Saslušavši dugi ultimatum stanovnici Lakonije, kao što je poznato, kultumo su odgovorili da su zaboravili početak ultimatuma, da kraj nisu razumeli pošto su zaboravili početak. Lakonija je ostavila svetu pojam „lakonizam”. ~Ne govorite dugo, јег je život kratak”. Ovo mišljenje je potpuno jasno, a govoriti jasno znači i govoriti kratko. U očima istoričara pobeda nad rečima jača je od pobede na bojnom polju. Bitke srečnog ishoda se zaboravljaju, ali se ne zaboravljaju reči. Kada je Filip, car makedonski,

69