РТВ Теорија и пракса

uče.snicima emisije. Nosilac najave je spiker” i kao „najavljivač nema. ulogu dopunjavanja programa več neutralni publicistički zadatak da objektivno informiše o programu, njegovom porijeklu i izvedbi”. 2 Ponašanje je, dakle, precizno određeno: najava i tekst su strogo odvojeni. Übrzo če radio skupo platiti svoju samozaljubljenost. Do osveščivanja če doči kroz najtežu traumu koju je doživeo-, naletu televizije mogao se odupreti jedino živom rečju, skidajuči sa sebe uniformnost, zvaničnost, vračajuči se svojim „izvomim principima”. Druga mladost radija mogla je da počne! U mnoštvu radova o ovom periodu istorije radija nije se posebna pažnja poklanjala najavi. U svojim analizama radijskog programa Slavomir Milosavljevič ozbiljno skreče pažnju na najavu: „Poseban problem predstavlja tretman najave i odjave emisije i pojedinih priloga, kao i tekst voditelja kojima se pojedini prilozi povezuju. lako ovo nisu klasični prilozi, bilo bi neophodno posebno evidentirati najavu i odjavu emisije, kao i intervencije voditelja u toku emisije”. 3 U ovoj analizi sadržaja informativnih emisija prepoznaju se bitna svojstva i najave i njene uloge kao veznog tkiva od kojeg i te kako zavisi koherencija i unutrašnja čvrstina emisije. Dugogodišnja iskustva prvih voditelja informativnih emisija Radio-Beograda zaokružuju se tek 1976. godine. Možda bi ozbiljnija istraživanja našla u tom periodu osnovu onoga što se kasnije razvilo u snažan pokret savremenog radijskog izraza. „Voditeljstvo kao oblik prezentacije informativnih emisija nije se ni moglo zamisliti dok savremeni radio-izraz nije dobio punu pravo građanstva. Štaviše, voditelj je postao potreba tog izraza, ličnost koja je objedinila pojedinačne nastupe,

2 Gerhard Prager, „Govorni programi radija" 1958, Aspekti radija, „Svjetlost”, Sarajevo, str. 78-79.

3 Dr S. Milosavljević, „Analiza sadržaja u istraživanju informativno-političkih рго grama radija i televizije”, „Novinarstvo”, 1974, br. 3-4, str. 86,

81