РТВ Теорија и пракса

Odnos između naše televizije i njoj pripadajuće novinske televizijske kritike ostao je potpuno neistražen. Uz ogroman napor i prekopavanja javnih i privatnih dokumentacija, pronašao sam nekoliko novinarskih tekstova koje su napisali sami novinski kritičari i pribegavajući odbrambenim polemičkim tonovima, i dve-tri ankete u kojima su televizijski stvaraoci i TV kritičari izmenjivali poslanice natopljene odbojnošću, pritajenim gnevom i ponekad otvorenim međusobnim prezirom. Slika ne bi bila potpuna niti poučna, da se u jednoj od ovih anketa naši eminentni TV stvaraoci nisu izjasnili za saradnju sa kritičarima; od sto devet prispelih odgovora samo je sedam kategorički bilo protiv saradnje (za razliku od prokazanih kritičara koji su još jednom pokazali svoje ~gnusno“ lice, smatrajući ovakvu saradnju bcsmislenom, apsurdnom i štetnom). Nisu potrebna neka suptilna psihoanalitička oruđa da bi se shvatilo o kakvoj saradnji se ovde (možda podsvesno) snuje. Čak i kad bi obostrana procena bila obrnuta, ostaje načelni stav da televizijskom kritičaru nije neophodnija saradnja sa neposrednim tvorcima programa nego književnom sa pesnicima i romanopiscima. Bio nestručan ili stručan, TV kritičar mora da zadrži jednu komponentu svog prosuđivanja bez koje kritičkog stava nema; reč je o samostalnosti i integritetu suđenja (što je pravim ili tobožnjim stvaraocima, i jedni i drugi su smrtni, tek deveta briga). Sve ovo nije za veliko čuđenje, јег ni u razvijenijim kulturama situacija nije znatno drugačija. Televizija još nije ispunila polovinu životnog veka starijeg medija masovne kulture filma; u SAD ona zvanično postoji od 1940, u Velikoj Britaniji tek od završetka rata, a u nas, ne računajući „eksperimentalni period" kad smo se izluđivali na San Remu i drugim italijanskim spektaklima, ona traje tek četvrt stoleća. Valja se prisetiti da su sociolozi masovne kulture u prvim decenijama postojanja televizije prilično „па nož“ dočekali nov medij videći u njemu apokaliptičku opasnost za ono što su smatrali autentičnom kulturom i umetnošću. Isto se, pre toga, dogodilo radiom, i još ranije, sa filmom, koji je rođen pod cirkusKOm šatrom i dugo je obitavao pod kafanskim

8