РТВ Теорија и пракса

potrebama vrednovanja televizije, moramo formulisati poseban idiom koji će u obzir uzeti jedinstvenost tog medija i njegovo mesto u istoriji. Cilj nam je da u narednim poglavljima pokažemo koliko se na tom planu već postiglo. Na prvi pogled se može učiniti da bez potrebe dižemo preveliku prašinu najzad, svi znaju šta je to gledati televiziju. U to nema sumnje; ali upravo činjenica što nam je ona toliko prisna, što predstavlja okosnicu naše kulture, govori o značaju, privlačnosti i teškoćama analiziranja televizije. Veoma je nalik na jezik kojim govorimo: preuzimamo ga kao da nam je poklonjen, ali je on složen i neophodan za razumevanje načina na koji Ijudska bića stvaraju svoj svet. Sličnost televizijskog govora i govornog jezika upravo i objašnjava naše zanimanje za komunikacijsku ulogu televizije u društvu. Pokušaćemo da pokažemo kako je i sama televizijska poruka, kao produžetak našeg govornog jezika, podređena mnogim pravilima koja se primenjuju na jezik. Uvešćemo neke pojmove, prvobitno razvijene u lingvistici i semiotici, koji nam mogu pomoći da otkrijemo i uspešno dekodiramo niz kodiranih znakova koji čine svaku televizijsku emisiju. Sam medij nam je prisan i zabavan, ah to ne bi trebalo da nam prikrije njegovu jedinstvenost. Kao što је tačno rekao Dajmond: „Oni koji omalovažavaju televiziju nazivaju je ,glupom rupom’ i tvrde da od korisnika traži minimum inteligencije (Ne morate čak ni znati da čitate!). Međutim, televizija je veoma zahtevan oblik komunikacije. Televizijske informacije su trenutne i prolazne; gledalac ne može da ponovo vidi materijal, kao što se onaj ko čita novine ili knjigu može vratiti na prethodnu stranicu“ (str. 64). 2 Drugim rečima, oralni medij ne bi trebalo nazivati nepismenim medijem. Uostalom, Šekspirov primer nas podseća da neknjiževna zabava može biti jednako zahtevna i übedljiva kao i najdublje književno delo.

2 Diamond, E. (1975), O/ovni kazu (The Tin Kazoo), Kembridž, Mass.: M.I.T. Press.

160