РТВ Теорија и пракса

Рге nego što analizujemo te pojave obratimo pažnju i na veoma važnu činjenicu u teoriji informacija, naime, da i sam način prenošenja informacija takođe-, predstavlja informaciju. Upravo način prenošenja. U oblasti načina prenošenja možemo da izdvojimo tri osnovne kategorije: instrumentalnu, formalnu i imanentnu. Instrumentalna kategorija obuhvata grupu sredstava koja leže van poruke, a ipak omogučava emitovanje poruke. U sferi verbalizovanih pragmatičnih i umetničkih formi (u njih übrajamo sva književna dela) instrumentalna kategorija je činjenica usmenog ili zapisanog predanja, a u pisanim situacijama to je grupa biblioloških sredstava; sasvim različite tipove informacija dobijamo preko biblioloških formi kao što su album, džepna knjiga, bibliofilska štampa, didaktična skripta. Formalna kategorija u oblasti umetnosti reči utvrđene pismeno ili u štampi je pregledna forma pesme ili proze, raščlanjavanje teksta na strofe, pesme, knjige, delove, činove i scene, to je postojanje rime, refrena, didaskalija i drugih segmentirajućih, izdvajajućih i karakterišućih sredstava. Po ovim sastojcima prepoznajemo određene osobine dela, jezičkog proizvoda, čak i kada bi se promenila strogost primene neke od forme, na primer, stiha ili rime. Rima je u starim traktatima bila prepoznavana kao izraz značaja i ozbiljnbsti teme ili kao mnemotehnički zahvat (kao, na primer, u gramatici Alvareza Alvara, na primer masculini generis panis, piscis, crinis, finis, lapis, pulvis, cinis), a obe te funkcije su i dalje aktivne i smatraju se dozvoljenim i efikasnim (na primer „Suv je april, mokar maj, raž će biti kao gaj“, ili „Svaki dom skuplja lom“). Najzad, imanentna kategorija su pojave geneološke prirode, između ostalog, koje funkcionišu u svesti primaoca kao određeni tipovi informacija (na primer rado čitanje dnevnika, memoara, istorijskih romana). 5

5 Interesantne, mada iz neophodnosti fragmentarne primedbe na tu temu pruža rad A. Swiderk6wna i M. Nowicka: Ksiažka sie rozwija (Knjiga se razvija), Vroclav 1970. Potpuno metodološko i materijalno razvijanje ovih problema sadrže opširni radovi autora ove studije, Edylorstwo, Varšava 1978. i Aulor, dzielo, wydawca, Vroclav 1979,

49