РТВ Теорија и пракса

Dok smo govorili o ostvarenjima obrađenim kroz informativan prilaz televizijskoj vizuelizaciji muzičkih dela koja nisu rađena specijalno za televiziju, pa i onim koja su na izgled pisana specijalno za ovaj medij (kažemo „па izgled” jer su opterećena hipotekom tradicionaJnih predstava o tome šta muzičko ili muzičko-scensko- ne televizijsko! - delo treba da bude), dakle, dok su se interesovanja i dileme televizije na ovaj ili onaj način vrtele okomuzike, dokje dakle televizija činila ustupak opštoj kulturi stavljajući se u službu jednom rugačijem načinu izražavanja, moglo se i govoriti o muzičkim emisijama ili programima na televiziji. Međutim, nov oblik se, iz interakcije muzike, televizije i novog stvaralačkog senzibiliteta, u duhu jednog novog vremena, upomo nameće i već je sasvim očito da će morati odneti prevagu budući daje on novi evolutivni stupanj u odnosu muzika - televizija, a pretpostavlja i separatne razvoje i muzike i televizije. Dakako, govorimo o nečem što je predviđao jedan Vagner kroz ideju Gesamtkunstwerka, amalgama svih umetnosti - o Umetničkom delu budućnosti kakvom su težili Skijabin, Hiršfild-Mak i mnogi dmgi. Kakvog će tu muzika imati udela možemo tek manje ili više osnovano nagađati: od neprestane muzike, muzike-vazduha i muzike-atmosfere kojom su natopljena sva ostala zbivanja, koju dišu i gotovo fiziloški izlučuju slike, ličnosti, pokreti itd., do njenog prividnog nestanka u svojoj akustičkoj negaciji - tišini, a prisutnosti u strukluralnoj orgamzaciji - dakle kao neeujne i nevidljive ideje, ili jednostavno „prisutnoj u odsustvu", u „beznjenici”, čežnji za njom baš zbog njenog prividnog potpunog odsustva (a je li ono moguće kada i totalnu tišinu već možemo s puno prava smatrati tek muzičkom pauzom nama nepoznate đužineali i izvesnog kraja, tj. smenjivanja zvukom, tonom, glasom?). Ovo nipošto ne znači (kako to Pauli kaže) da se radi o „redosledu slika dekorisanom muzikom” pa dakle i o „lošijoj muzici” - već o muzici „višeg reda” (ili drugačijeg reda) o muzici kao poetičkoj metodi „redosleda slika i/ili reči", o muzici kao stvaralačkom principu i paradigmi strukturalne organizacije vizuelno-akustičke materije. A ovakav način „komponovanja” pretpostavlja, svakako, nanovo renesansne Ijude - samo jednim delom to može biti totalna demokratizacija umetnosti u Benjaminovom, Brehtovom, itd. smislu teči, dok drugim.

108