РТВ Теорија и пракса

(albanske narodne izreke), ili misli ~da nas žene čine pesnicima, a deca filosofima” Malkolm de Šazal (Malcolm de Chazal) ili ~mi uvek ostajemo deca i, ma kako postali pametni, u nama uvek ostaje živa želja da se igramo oštrim noževima i šiljastim makazama” Vilhelm Rab (Wilhelm Raabe). U Talmudu je zapisano da se svet održava dahom nevine dece. Dete je čovek u odrastanju čiji svet igre i realnosti zaslužuje respekt. Povodom pitanja: dete i dramska umetnost profesor moderne režije i reformator scenskog prostora, autor kapitalnog dela estetike modernog teatra Muzika i režija Adolf Apija (Adolph Appia, 1862-1928), velikan švajcarske i evropske pozorišne kulture, u svojoj teorijskoj baštini posvećivao je prostora i problemima dramske umetnosti za decu. Apija je smatrao da je suština pozorišnog čina primati i davati. Za njega je umetnost slična nauci i moralu, rečju ravna Ijubavi, čin duhovne razmene. Za njega umetnik (zvuka, pera, boje, plastičnog izraza) ne živi za sebe, nego dela za drugoga, za publiku, Apija ne stavlja ideju o aktivnosti iznad ideje o spontanosti. Za njega je spontanost dar prirode. „Dete je rođeni umetnik” - misli Apija, Kod deteta je naročito izražen dar imitacije stvarnosti. Dete otkriva stvaralačku radost u sebi, ali i radost u drugome, odista se raduje uspehu drugoga, što retko polazi za rukom odraslom čoveku. Slično kao Johan Huizinga u Homo Ludensu, i Apija ističe tajnu igre kao dečje kreacije. Ako je za Huizingu malo dete posvečeno u tajnu igre, za Apiju tajna dečje igre jeste u činjenici radosti koju će pokazati za njega roditelji, učitelji, drugovi, „publika”, Pokažite detetu čuđenje i divljenje za njegovu igru - uzvratiće vam radost - poručuje Apija. Davati i primati jeste prirodna ravnoteža, gde dramska umetnost za decu ima za cilj spontanost, ostvarenost u radosti igre. Ta kolektivna radost, to zajedničko stvaranje kroz igru jeste suština dramske igre. Detetu je u prirodi urođen smisao za igru i otuda se može

126