РТВ Теорија и пракса

razurneti ideja igre deteta ili igre za dete. Delom žive umetnosti, kakav je pozorični čin ostvaren živim bičem glumca, u živoj invenciji reditelja, jeste put otkriča suštine scenske umetničke igre za decu. Apija, napokon, tvrdi da je osnovno pitanje dramske umetnosti zavisno od etičkog problema - „kada ovaj bude razrešen, oblik te umetnosti če sam od sebe biti fluidan i stalno će se podmlađivati”. Dalje Apija predlaže da se ovakva razmišljanja prenesu u razmišljanja oblasti deteta i dramske umetnosti. „Svako dete rađa se glumcem, u smislu da je oponašanje sastavni deo njegovog saznavanja.” Apija misli da je dete suočeno s dramskom napetošču između fikcije i stvarnosti. Dete u mašti nalazi najbolji deo radosti svoga postojanja, koja mu omogučuje da podnosi „nedače svakodnevnog života”. U svojoj utopijskoj oduševljenosti za dramsku igru Apija poziva: „Uvucimo mlade u jednu opštu radost (...) i neka dramska umetnost iz nje šiklja u raznim oblicima, gipkim i ne nužno omeđenim kakvi su naši pozorišni ,komadi‘”. Ovakvo oduševljenje pisca Muzike i režije pledira za pripadanje prazničnom skupu kao integralnom učešču, čak i onih koji su trenutno neaktivni. Apija se s pravom pita: „Ко ne bi žrtvovao'neljudsku i nezdravu virtuoznost profesionalaca u korist jedne žive umetnosti?” I, najzad, Apija, u svom ženevskom pledoajeu objavljenom u listu ~Za novo doba” zaključuje: „Dramska umetnost je jedna od najdivnijih manifestacija umetnosti; učinimo sve da je naša deca, naša omladina nauče, ali ne zaboravimo nikada da taj umetnički oblik postaje nedostojan kad se ne ispoljava kroz zajednički napor za jednom zajedničkom radošču.’ I odista, dramska umetnost i jeste u svojoj suštini kolektivni čin stvaranja, ali još više od toga ona je bitno kolektivni čin primanja. Taj fenomen kolektivnosti zasniva se na zakonima davanja i primanja. Otuda se o dramskoj igri za decu, u ma kom obliku bila izražena (drama, opera, film, radio,

127