РТВ Теорија и пракса

televizija), može govoriti s istih pozicija kao i o svekolikoj dramskoj umetnosti i njenom režijskom umetničkom delu. Kada govorimo o režiji onda uvek mislimo na rediteljsku umetnost, a ne na režiju kao tehniku ili organizaciju scenske ili filmske predstave. Kao što dete nije umanjeni čovek, tako ne postoje ni umanjene umetnosti. Ako ne postoji mali čovek ne postoji ni mala režija. Režirati za decu znači ostvarivati totalnu umetničku, estetsku i tehničku kreaciju kao što je to uobičajeno u svekolikom dramskom, operskom, filmskom, radijskom ili televizijskom režijskom stvaralaštvu. Stoga, s pravom o režiji za decu možemo govoriti kao o ravnopravnom fenomenu umetnosti režije, bez obzira na oblik i vrstu njenog umetničkog, estetskog i tehničkog ostvarivanja. Struktura režije kao umetnosti, njena estetika i etika, organizacija i tehnika u jednom su apsolutno iste prirode, bez obzira na medijalnu ili žanrovsku raznovrsnost; režija je jedna umetnost u svojim estetskim, umetničkim procesima vreme (prostorne konstitucije, uslovljenosti dramskim delom, činom režije, igrom glumca, prijemom gledaoca) slušaoca. Pa, ipak, diferencija specifika režije za decu sadrži se najpre u umetničkoj uslovljenosti idejno-estetskom osnovom stvaralaštva za decu, fenomenom igre, izrazitom dinamikom dramske radnje, ritmikom i agogikom, melodikom, poetikom sažetosti, jednostavnošću predmeta dramskog iskaza, te uprošćenošću likova i njihovih karaktera, snažnim kontrastima, hitrim gradacijama, brzim obrtima, rečju - eliptičnim oblicima režijske konciznosti. Potreba sistematskog istraživanja režije za decu mogla bi se osloniti na anketno istraživanje ovih aspekata rediteljskog stvaralaštva. Predmet režije za decu u pojedinim oblicima i vrstama dramskog režiranja (drama, opera, lutka-teatar, teatar za decu, govorni i muzički, zatim animirani film, igrani i lutka-film, dečja radio-igra i drama za decu, televizijski

128