РТВ Теорија и пракса

(instrumentarij, koji je oduvek naknadni posrednik između čoveku „imanentne” muzike i potrebe za njenom „trancendencijom” - akustičkom, realnom egzistencijom „za drugog”, Blohovskim „dozivanjem”, više ili manje vernom muzičkom emancijom noeze - prenosa „irealnog” u „realno”, odlučujučeg u postojanju biča muzike, njene izvrnute „transsupstancijacije” dodavanja telesne egzistencije bestelesnom). Međutim, odnos i izuzetno složena interakcija (ali i svaki element posebno) na relaciji sadržina - forma - instrumentarij muzike, podleže odgovarajučem dijalektičkom toku mena. Naročito od početka XX veka, stvaralačke potrebe i zahvati u muzičkoj umetnosti koje prati, a ne retko i inicira sve više sebe - svesna izvođačka praksa (i teatarska i koncertna, a kasnije i filmska i televizijska) proširuju se ka takvoj multimedijalnoj i poliartističkoj sintezi da je, po svojoj suštini tradicionalistički rigidna, akademska misao ne može, u svoj njenoj širini i raznovrsnosti, ni izbliza obuhvatiti i ispravno vrednovati, dakle, ni sistematizovati; pa buduči da sama ta praksa nastupa protiv osnovnih postavki tog i takvog akademizma, ona ga „stavlja van snage” sopstvenom avangardnom, reformatorskom teorijskom i estetičkom mišlju koja je (manje ili više ozbiljno naučno ili filozofski fundirana) uvek spremna da prizna altemativno uokruženje i samosvojnost, pretendujuči tako da modernoj umetnosti, koju zastupa (ali koju u izvesnim momentima i prilikama teži i sasvim da zameni) pruži jednu novu, svoju, avangardnu „akademsku” legitimnost, tj. da zasnuje, u stvari, novu muzičku (i umetničku) tradiciju. Tako imamo situaciju da (akademska, tradicionalna) nauka o muzičkim oblicima pod svoju sintagmu „scensko-muzički oblici” pokušava da podvede sve avangardne ili eksperimentalne pravce muzičkog umetničkog stvaranja, koje pored muzičkih sredstava koriste i neka (ili sva) druga sredstva umetničke ekspresije (koja se, znamo, več beskrajno proširuju na Lebensweltsku stvarnost samu) i sve druge medije (kao i filmski i televizijski) a več sasvim bez prave

61