РТВ Теорија и пракса

mogučnosti da postavi iole jasnu granicu između „muzičkih” i „nemuzičkih” fenomena, a kamoli između savremenih čisto „dramskih” ili „teatarskih” - dakle „scenskih” i „scensko-muzičkih oblika” 10 . S druge strane, več skoro nepregledna suma savremenih avangardnih teorijskih i estetičkih programa, međusobno skoro po pravilu veoma heterogenih i protivrečenih, koji su se pojavili kao prateči, ali i sasvim nezavisni, autohtoni fenomeni moderne muzike (i umetnosti uopšte) niti mogu niti hoče da konsoliduju novu nauku o muzičkim oblicima, dok su svi jedinstveni u manje ili više potpunom odbacivanju tradicionalne (ili bar mogučnosti njene primene na iskustva moderne muzike). Ovakva situacija na planu muzičke teorije ogleda se i u programsko-formalnom planu televizijskog bavljenja ozbiljnom muzikom. MUZIČKO-TELEVIZIJSKI OBLICI Evidentno je da se terminološke oznake tradicionalne (akademske) nauke o muzičkim oblicima, u slučaju klasifikacije programskih oblika TV emisija ozbiljne muzike, mogu prihvatiti samo ukoliko se radi o televizijskoj prezentaciji cdgovarajućih (akademski usvojenih) muzičkih oblika, pa i to jedino u slučaju da je oblik prezentacije potpuno medijski nepristrasan - dakle, da se radi o maksimalno objektivnom, muzici potpuno podređenom prilazu, koji smo u ovom radu nazvali informativnim.

10 U nauci o muzičkim oblicima sličnu situaciju nalazimo i u „čisto” muzičkim avangardnim strujanjima čiji se oblici ne kvalifikuju drugačije do kao „dela” „konkretne”, „elektronske”, „aleatoričke”, „kompjuterske”, „minimalne” itd. muzike. Razlog ovakvoj situaciji pre svega je to što ova nauka polazi od upoređivanja dela moderne muzike sa tradicionalno usvojenim muzičkim oblicima, iako to, na muzičko-mitskom planu relacija, može imati osobitu dubinu.

62