РТВ Теорија и пракса

Razumljivo, teže je i rizičnije učestvovati u drami dijaloškog sudaranja, negoli, na đistanci, mirno i dugo ako treba diplomatski mirno i bezlično - pisati. Mi još ne znamo vladati dijaloškim govorom. Ivo Andrič je nekom prilikom objašnjavao zašto u nas nema dovoljno dobre dramske literature činjenicom da smo predugo preko puške razgovarali. Da se, dakle, i danas, u miru, raziđemo posle prvog dijaloškog „sudara”. U dijalogu treba, međutim, sudarati ideje, ali pri tome ne pozleđivati Ijude, nosioce tih ideja. U civilizovanom svetu dijalog pretposiavlja Ijudsko uvažavanje i maksimalnu toleranciju prema tuđim, čak neprihvatljivim stavovima. Za taj demokratski usmeren put ka čoveku nije zgoreg češče citirati čuvenu Volterovu izjavu: ~Ne slažem se ni sa čim što ste kazali, ali ču se do smrti zalagati za vaše pravo da to kažete ” ie Čovek je čoveku vuk, govorio je engleski filozof Tomas Hobs („Homo homini lupus”). Današnji cinični Hobsov naslednik plašiče nas frazom: Čovek je čoveku robot! Hteli bismo da u to ne verujemo. Radije bismo poverovali u nešto sasvim suprotno, Na primer, u jednu divnu iluziju Dostojevskog: „Lepota če spasti svet”. Dokle god verujemo u čoveka, treba se truditi da steknemo navike civilizovanog opštenja. U te lepote spada i oplemenjena prirodnost međuljudskih razgovaranja. Humana reč kroz kultivisan glas, koji je genski naštimovan dabruji sve pesme naše duše: radosne i tužne, čežnjive i setne.

16 Robin Нутап, Л dictionary of famous quotations, Pan books, London, 1962, str. 398.

73