РТВ Теорија и пракса

galame, prenose na sve. Udara po ušima i po osečajnim strunama svih. Stoga vika nije pogodan (human) način prenošenja poruka. Najzad, nedužna prisutna deca doživljavaju siktanje na malog druga - i kad je sasvim zaslužio ргеког - kao solidarnu patnju. Udar na njihov maii kolektiv. U jednoj polarizaciji mi - vaspitač, strada deo njihovog kolektivnog organizma. I ovde je buka, vika, galama - uvek batina. Ako uklonimo fizičku batinu, ne smemo je zamenjivati težom - glasovnom, pa makar opet neko tvrdio da je i ova batina iz raja izašla. U ovom izlaganju zalagali smo se za reafirmaciju usmene reči, ne negirajuči važnost, niti gdekoju prednost, pismenog komuniciranja. U stvari, negujuči jedan vid izražavanja usavršavamo i onaj drugi. Samo valja znati da se logika usmenog ne može i ne treba podređivati logici pismenog kazivanja. Da bi to naglasili dvojica engleskih istraživača televizijskog govora naveli su sledeče naporedne modalitete usmenog prema pismenom kazivanju:

Usmeni modaliteti dramatični celoviti mozaički dinamički delatni konkretni trenutni društveni metaforični govornički dijalektički

Pismeni modaliteti pripovedački uzastopni linearni statični nedelatni apstraktni trajni pojedinačni metonimijski logički jednoznačni/„dosledni” ls

Od svih ovih razlikovnih svojstava ovlašno ćemo prokomentarisati samo prvo, po kojem je govorenje dramatični, a pisanje pripovedački način kazivanja. To če reči da je govor dijalog, a pismo monolog. U dijalogu su Ijudi prisutni, pa je taj način komuniciranja, u ovom ■ inače prilično otuđenom svetu, manje otuđen.

15 Džon Fiske - Džon Hartli, „Tumačenje televizije”, ~RTV teorija i praksa”, br. 39, Beograd, 1985, str. 179.

72