РТВ Теорија и пракса

učestalost televizijskog eksponiranja (naročito u dnevnom ritmu, što je moja sudbina, recimo) veća nego u drugim medijima, to se i forma brže troši i izaziva ravnodušnost i zasićenje kod gledališta. Eto razloga da se neprestano razmišlja o tome kako gledalačku konvenciju „prepasti” inoviranjem stila, forme, ritma. Nepravedna je i po medij i gledalište, pa i autora, prećutna nagodba o tome da dnevnički prilog treba da bude primiren, prečiščen od bilo kakvih ličnih, govornih ritmova i inverzija. Dnevnički sadržaj čini najdosadnijim upravo nabeđena, akademska, vokalna vehemencija, uniformnost interpretacije. Sve prisutnija protokolarnost političkih događaja nameče, najčešće bezrazložno, i protokolarnost ostatka života. Zašto moj prilog o Nušićevoj komediji u Beogradskom dramskom pozorištu „neprimereno” zvuči u paketu o Kosovu i političarskim ostavkama? Proverila sam: odsustvo autorske, autocenzure, dakle mog ličnog, unutrašnjeg autocenzora, u stanju je da taj „preteći nesklad između politike i umetnosti lako diskvalifikuje. Grubo rečeno, treba voleti i smatrati „svojim” medij u kojem si, tada je u poslu više igre nego mistifikovanja, Drugo, kao najpromenljivija karika u sistemu javnosti, televizija iz časa u čas omogućava novu atmosferu i šanse drugačijem govoru i intonaciji - ko to ne ume da čuje i sam je sebi već dosadio. NOVINE ILI TELEVIZIJA Dileme iz naslova ukinula sam onog dana kad sam iz stalnog statusa u novinama prešla na Televiziju. Naime, ta odluka je samo značila da proširujem i bogatim svoju medijsku aktivnost shvatajuči, definitivno, da želirn sa istom strašču (ukoliko je to moguče) da udišem štamparsku boju svežih novinskih stranica i da, istovremeno, tragajući u području vizuelno-vokalnog, promatram život lično komponovanih TV fragmenata. Zaista zanimljiva igra, puna privlačne opasnosti i mogućnosti da novine pretvaram u televiziju i obrnuto, televiz.iju štampam u novinama.

123