РТВ Теорија и пракса

JEDNOM I, MOŽDA - REPRIZNO Ako nešto uopšte obavezuje na poštovanje razlike između pisanja za televiziju i pisanja za novine to je činjenica da se na televiziji tekst čita, odnosno sluša samo u vremenu u kojem traje kao XV prilog i - gotovo! Što je nejasno, nejasno je, ne postoje šanse za popravno razumevanje, stvar je prošla. Kultura kao i drugi segmenti (opet govorim iz dnevničkog iskustva) za razliku od svemočnog fudbala, nisu dorasli privilegije repetiranja iako me niko ne može übediti da izvesni teatarski prizori manje uzbuđuju od „Partizanovih” golova. Ali i gol regionalnog prvaka lakše je ponoviti od pozorišne replike. (Ipak, pokušaču!) Zbog toga znam da u svoja dosuđena dva minuta moram reći ono što mi se u datom trenutku čini najvažnijim i najuzbudljivijim i što če, eventualno, gledaoca podstači da temu „doradi” sam ili se dodatno informiše o onom'e što sam ja samo informativno načela. Pristajem na to da moj prilog ponekad ima samo status podsticajne fusnote. Po cenu da mi bude zamerena nefunkcionalnost i nekompletnost informacije, odlučujem da se u televizijskim kritikama pozorišnih predstava zadržavam na detaljima, okolnostima ili informacijama kojih nema u slici ali koji bitno određuju sudbinu dotične predstave u širem, kulturnom miljeu pa i, zašto da ne, u životnom kontekstu autora: reditelja, pisca, glumaca. Uostalom, paradoks šablonskog doživljavanja televizije izrekao je jedan od mojih urednika sledečim prekorom: - „а gde su tih četiri stotine gledalaca o kojima govoriš, ja hoču da mi se oni vide na slici?!” Paradoks je tim veči što materija s kojom se ja srečem u televizijskom govoru i pisanju ima sličnu izražajnu aparaturu (slika, govor) ali različitu logiku trajanja, i da bih kompletirala impresiju o jednoj predstavi ja se nužno moram vandalski poneti spram njenog autentičnog trajanja. Tešim se da su takve stvari dopustive i da ih toleriše zajednički cilj - da i onom gledaocu koji je napolju, izvan sale, nešto saopštim o „unutrašnjem” događaju. Kako sam najčešče primorana da se odlučujem samo za određene aspekte pozorišnog

125