РТВ Теорија и пракса

direkcije kamera. Ne postavljam scenografiju kao pozorišnu scenu - total sa jedne strane, već se trudim da tri kamere imaju total. Nikad ne pravim kompletno zidove, već delove, tako da prazne površine, bez svetla, stvaraju utisak vazduha, bezgraničnog prostora, zapravo ne zatvaram scenografiju i trudim se da lažnim perspektivama postignem iluziju novog prostora koji u stvari ne postoji. V. J.: Studirali ste arhitekturu, imate i međunarodno iskustvo, radili ste u Italiji. Da li je na Vaš rad možda uticao i neki strani televizijski prostor? M. E.: U Italiji sam živela 5 godina i radila sam kao crtač u veoma dobrom birou, držali su ga Ijudi koji su se bavili enterijerom (direktor je bio profesor dizajna na Rimskom univerzitetu). Tako sam se i opredelila za unutrašnju arhitekturu. Pre nego što sam htela da odem iz Italije, dobila sam da projektujem, samostalno, jednu vilu u Rimu, ali sam ipak želela da se vratim u Beograd. V. J.; Da li rad na televiziji zahteva neko specifično znanje scenografije, u odnosu na scenografa pozorišta, filma i u čemu se ta specifičnost sastoji? M. E.: Na televiziji je važnije poznavanje geometrije, perspektive i rešavanje funkcije prostora, što je za

Formula, 1984

142