РТВ Теорија и пракса

pozorište manje važno, јег je samo jedna vizura, jedan ugao posmatranja. Televizija je bliža mojoj profesiji i dizajnu nego pozorište. Radila sam scenografiju za desetak predstava u Beogradu, Skoplju i Novom Sadu. Prva rešenja za scenu dala sam za Mađelijevu predstavu Pomozite mi da umrem 1972. u Teatru „Krug 101”. Sa Vukovskim, u Skoplju, radila sam scenografiju za Muke sa Trifolijem, sa Nikolom Jeftičem u Novom Sadu Veliko i malo, u Pozorištu „Boško Buha” opet sa Nikolom Jeftičem MO-MO, i u istom pozorištu sa Bajfordom Zli patuljak, a u SKC Prljave ruke sa N. Jeftičem. Ipak sam se opredelila za televiziju, јег je veliki napor prebacivati se iz medija u medij. Paralelno sa televizijom radila sam 10 godina dizajn za jednu fabriku nameštaja. To iskustvo u direktnoj proizvodnji mnogo mi koristi pri samoj izradi scenografije. V. J.: Kada počinje saradnja između scenografa i reditelja i kakva je tehnologija Vašeg rada (da li čitate scenario). Sa kim sve sarađujete iz ekipe? M. E.; Rad počinje odmah, u startu, to je veoma važno. Od dogovora sa rediteljem zavisi ishod i uspeh prvobitne zamisli. Iz ekipe sarađujem sa rediteljem, kamermanima, sa majstorom svetla, kontrolom kamere koja je vrlc značajna za kvalitet i lepotu slike, jer nema te

Rok Odeon, 1987.

143