РТВ Теорија и пракса

montira i fiksira i ne polazi sa teatarske i provincijske improvizacije. Televizijska dramaturgija ima i svoje posebnosti. Ona se lako kombinuje novinarskim humorističkim, voditeljskim i narodskim tumačenjima, kratkim skečom i svim oblicima humorističkog kazivanja. I režija je, naravno, osobena, јег je drugačiji medij, ali princip ostaje svuda isti: Ijudi se najčešče smeju onome što im je prevashodno blisko, a što ima neočekivani zaplet i rasplet. Kako biste definisali svoju dramsko-humoristiČku poetiku autora i reditelja brojnih dela koja su obeležila šezdesete i sedamdesete godine na jugoslovenskom pozorišnom, filmskom i naročito televizijskom prostoru? Bez obzira za koji medij da sam radio kao pisac, uvek sam inspiraciju tražio u savremenim i to najaktuelnijim zbivanjima. Postavio bih sebi prvo pitanje: šta je to danas dovoljno naopako da ga treba ismejati? Kad pronađem temu, smišljam kako da je predstavim gledaocu, kako da sukobim likove oko događaja koje sam zamislio - šta je rasplet. Kako završiti i dati svoj sud? Naravno, sve u humorističkom duhu. To je, kao što i sami primečujete vrlo uproščena i obična shema. Rad je mnogo komplikovaniji. Jer treba naći likove koji najbolje „leže” u toj shemi, ambijente i scene koje odgovaraju dekoraciji, ali deluju neočekivano itd... Pisao sam uvek o onome što je mene, kao i potpuno prosečžitelje ovog grada, i ove zemlje, najviše zanimalo. Znači o onome što svakog običnog čoveka dodiruje. A režija mi je služila samo kao organizacija i sredstvo za uobličavanje zamisli. Šta je za Vas smešno u stvarnosti i na sceni (teatar, film, televizija)? Ja se vrlo retko smejem. To je, verovatno, neka profesionalna deformacija. Ne smejem se ni Čaplinu, kome se zaista divim, ni Nušiću, koga smatram vrhunskim svetskim komediografom. Jednostavno ne umem da se smejem ni kad uživam u duhovitosti.

189