РТВ Теорија и пракса

Najviše sam se smejao gledajući italijanski film Obično nepoznati lopovi, ali to opravdavam pre svega atmosferom u kinodvorani. U Parizu, na premijeri Maratonaca Dušana Kovačeviča, kliberio sam se kao dete i uživao... Inače, ako se nasmejem obično je u pitanju običan vic „asfalterac”. Које su ličnosti i pojave dale najveći doprinos razvoju režije, dramaturgije, glume humorističko-satiričkih žanrova na jugoslovenskom dramskom prostoru u savremenom razdoblju? Ja nisam ni kritičar ni autor svih tih medija, i zaista ne umem da odgovorim na to pitanje. Postoji mnogo poznatih i vrlo značajnih u svim tim oblastima: od komediografa Dušan Kovačević i Aleksandar Popovič u Srbiji i Fadil Hadžič u Hrvatskoj, ja od pozorišnih reditelja, od specijalista za komedije najviše volim Draškoviča, na filmu ima vrlo osobenih kao što je Slobodan Šijan (Ko to tamo peva), umetnički sigurnih poput Branka Baletiča i cele grupe „praških đaka” na čelu sa Srđanom Karanovićem, Soja Jovanovič od stare garde, a sa glumcima iz tog žanra več je lakše: Mija Aleksič je neprikosnoveno na čelu po kvalitetu, Miodrag Petrović-Čkalja najsmešniji možda u stoleču, a tek iza njih je čitava brigada izuzetnih komičara koji ne zaostaju u kvalitetu, več samo u osobenosti i popularnosti koja je obeležila čitavu epohu Kod mene je vrlo teško nabrojati najbolje јег kao što su Mira Stupica i Olga Spiridonovič dominirale polovinom ovog veka, tako sada imamo novu grupu mladih, šarmantnih i vrlo svestranih glumaca. Navedite po tri svoje najuspešnije režije (u svakom od žanrova) na sceni, televiziji i filmu i obrazložite svoj izbor. Ne znam hoće li moj izbor predstaviti najuspešnija ili meni najmilija ostvarenja. Čovek teško objektivno ocenjuje svoj rad. U pozorištu bih izdvojio predstavu iz svojih mladalačkih dana Maskarada. To je stara, poznata komedija Čarlijeva tetka od koje sam ja napravio muzičku komediju pokušavajuči da opravdam neuverljivu dramaturgiju sa lažnim tekstom premeštanjem čitavih događaja u noč studenskih

190