РТВ Теорија и пракса

maskenbala... Cini mi se da mi je dosta zanimljiva režija bila u mojoj komediji Bog je итто uzalud, opet u Pozorištu na Terazijama. Na kraju najzadovoljniji sam postavkom mog mjuzikla Übi, ili poljubi (muzika Darko Kraljić), ali ne u Beogradu, već u Narodnom pozorištu u Zenici. Sa ansamblom koji nije imao velikog iskustva u muzičkim komedijama, u pozorištu bez profesionalnog orkestra, hora i baleta, napravio sam dosta zanimljiv eksperiment sa muzikom snimljenom na matrice sa velikim orkestrom Radio-Beograda, sa radio-horom (a folklorni igrači iz Zenice „pevali” su na plejbek), sa malim džez-orkestrom za duete i kvintete, sa pijanistom za stihove sa mnogo svetlećih efekata i rotacionih trikova, sa filmskom projekcijom baletskih intermedija, itd. Od svojih filmova najviše volim Baladu o svirepom. Istina, nije komedija, pravio sam film prema jednom događaju iz mog zavičaja na Komovima, znači da nije tipičan za moj rad, ali ima više razloga zbog kojih mi je drag. Zatim bih pomenuo poslednji Čovek sa ćetiri noge zbog nekih oštrih satiričnih stavova o našem moralu, iako je taj film bliži komedijskom televizijskom načinu kazivanja. Volim i svoj prvi film i to dokumentarni Grčka deca iz 1948. godine, ali on je u „bunkeru” iz međunarodnih - političkih razloga. Iz rada na televiziji izdvojio bih svoju prvu TV režiju. Na Moskovskoj televiziji postavio sam Matkovičevu dramu Na kraju puta 1957. godine. Bila je to neobična emisija, rađena uživo jer magnetoskopi još nisu postojali, a prema tvrđenju sovjetske „javnosti” predstavljala je izuzetan događaj i prvu pravu TV dramu u Moskvi. Izdvojiću još svoje serije Ogledalo građanina Pokornog i Crni sneg, a dodao bih i mini seriju Übi, ili poljubi zbog toga što su se oduprle modi plejbeka i što sam uspeo da nagovorim glumce 1 pevače da ne „otvaraju usta” u svim slučajevima već da pevaju živo na snimanju, čime se dobija onaj pravi osečaj prisustvovanja jednom umetničkom činu, a ne pračenje imitacije doživljaja.

191