РТВ Теорија и пракса

su se uklopili u jedan tim dokaz je njihovih ogromnih glumačih mogućnosti i bezmerne Ijubavi prema tom neobičnom poslu munjevitih glumljenja. Rekao bi čovek: mora biti da je to vrvelo improvizacijama. Naprotiv, jedino je Čkalja voleo da doda neku svoju „poštapalicu” i to uvek na probi, gde bismo je fiksirali. Ostali, a naročito Mija, držali su se doslovce teksta јег su se uverili da je pisan baš po njihovoj meri. Trebalo je samo igrati puno, doživljeno... Inače su razlike, recimo između Mije i Čkalje, ogromne. Čkalja je verovatno naš največi ekstremni komičar. On je nenadmašan kad je Čkalja, ali često ne može da se „napuni” ako mu daju da igra neke pretenciozne likove. Onda hoće i da „slaže”. On je toliko izrazit, poput Fernandela, da je najbolji i najsmešniji kad se uloge pišu prema njemu, a ne da on igra ulogu. Ako razumete šta hoču da kažem?! Mija je potpuno suprotna glumačka ličnost. Toliko je svestran da je svestan da se graniči sa neverovatnim. On je u svakom liku uvek pun i uverljiv. On nikad ne igra dok ne doživi lik, a mogučnost transformacije i unutrašnje i spoljne su mu argumetni. Mija podjednako dobro igra Sirana, Ričarda, kao i Nušiča, skeč na estradi ili Majakovskog... Njegova preciznost u radu je zapanjujuča, a dešavalo mu se da, recimo, u Građaninu Pokornom mora da nauči veliki monolog u roku od pola časa. On ga ne samo nauči, on ga doživi, iznijansira, obogati, a kada se desi da, zbog brzine u radu, preskoči jednu rečenicu, on napravi obrt i vrati se na nju. Njemu nikada ništa ne sme da propadne, 1987.

Đukić Radivoje Lola, reditelj i komediograf, rođen 1923. u Smederevu, u porodici književnika Trifuna Đukića. Studirao slikarstvo na Likovnoj akademiji i filmsku režiju na Visokoj filmskoj školi u Beograđu, Najveći deo života, kako sam kaže, posvetio humorističkom oblikovanju fenomena smešnog i satiričnog u pozorištu, na filmu, radiju i televiziji. U početku svoje umetničke delatnosti najpre

193