РТВ Теорија и пракса

omogućavao bi zainteresovanim ličnostima da zaustave reprodukciju, ponovo preslušaju izvesne delove, dakle, bili bi omogučeni uslovi za naučno obrađivanje materijala. Muzej zvuka bi razvio službu prepisivanja sadržaja sa traka, ako se za tim pojavi potreba. Na taj način bio bi moguć potpun uvid u zvaničan materijal kojim Muzej raspolaže. U ovako zamišljenoj operativi ostvario bi se živ, neposredan kontakt sa publikom, razvilo interesovanje za zvučni zapis kao fenomen kulture XX veka, omogučio neposredan kontakt autora sa publikom, a kritička misao u svojoj analizi mogla bi da uključi i prihvatanje dela od strane pbulike kao neposredan utisak. Radio-drama kao i ostala ostvarenja radio-programa ovakvim načinom komunikacije prevazilaze programske sheme, prokletstvo jednočasovnog života i mraka arhiva radija; postala bi dostupna slušaocu i slušalac njoj. Stvaraocu koji želi naučno da se bavi radio-dramom stajala bi na raspolaganju, na jednom mestu, sva dela u izvornom obliku, što nije slučaj u dosadašnjoj praksi. Razvijanjem materijalne osnove i razvojem tehnologije sve funkcije Muzeja mogle bi da postanu i distributivne: pokretni uređaji, magnetofoni, pojačala, zvučnici, mikseta - stizali bi i do zabačenih domova kulture. NAČINI SAKUPLJANJA 7VUČNOG MATERIJALA Sakupljanje zvučnog materijala za potrebe Muzeja zvuka podrazumeva dve nužnosti, na prvi pogled suprotstavljene jedna drugoj; što veću širinu i što veču selektivnost. Ta kontrovezra če se razrešiti u praksi koja će izgraditi kriterije u okvirima Muzeja zvuka. Iz sadašnje perspektive možemo sagledati više načina sakupljanja zvučnog materijala: a) Radio-Beograd bi preuzeo obavezu da svako radio-dramsko delo ili delo nastalo u drugim oblastima programske sheme presnimi i dostavi Muzeju zvuka.

206