РТВ Теорија и пракса

Ali posledice sličnih susreta mogu biti i sasvim drukčije. Kada je G.Frauk odlučio da snimi film o poznatom predseduiku kolhoza E.Kaulineu, neki su ga, među kolegama, prijateljski odgovarali: ne vredi se toga prihvatati, tamo je sve snimljeno. Taj čovek zna kako treha postaviti osvetljenje bolje od samog snimatelja, tamo je utaban travnjak za dokumentariste. Na žalost, kolege nisu pogrešile. Kaulin je, zaista, znao kako treba da ga snimaju, koje reči treba da izgovara pred kamerama. Česte posete reportera kod njega su razvile uslovni filmski refleks. Pokazalo se da postoje dva Kaulina: jedan u životu, drugi - ,za film". Prvi je bio čovek natprosečnih duševnih kvaliteta i romantičarske biografije, drugi - predsednik, kakvih smo mnogo videli u dosadnim kadrovima hronike. Cilj nije bio u tome da priviknemo junaka filma na prisustvo kamere, već da ga odviknemo od nje. Celo leto su režiser i kamerman snimali junaka - na polju, na farmama, za vreme dobrovoljnih radnih akcija subotom - u težnji da uhvate njegova različita duševna stanja, žive detalje koji obično ne dospevaju u vizire hroničara. Kao rezultat ovog dugog kontakta bio je film Trag duše koji je zapažen na međunarodnim konkursima. Da nije bilo ove trake gledaoci se nikada ne bi sreli sa pravim Kaulinom koga su prvi put otkrili tek u filmu G. Franka i K. Zalcmanisa. Nikakav razgovor za junaka ne prolazi a da ne ostavi traga. 0 ovome i svedoči četvrti čin našeg komada za čiji značaj dokumentarist nosi etičku odgovornost. Sem toga, pri susretu junaka sa sledećim intervjuerom - a to se u našem veku televizije događa sve češće - posledica će se pokazati kao prolog za nov čin. I krug će se zatvoriti. (Iz knjige: Sergej Muratov, Dijalog. Televizijski razgovori u kadru i iza kadra, str. 33-49, Moskva,lskusstvo, 1983) Prevcla s ruskog

Milica Glumac-Radnović

111