РТВ Теорија и пракса

obaveza, pročitao i iz nekog razloga se potrudio da se to stavi na repertoar i kad dođe, ako dođe, na red i realizuje. Kad se to dogodi, ostaje da se nađe termiu u planu emitovanja i, najzad, da se delo emituje. Ako se prilikom emitovanja dogodi da je delo neko i slušao, može se reći da je ono završeno na način o kome sam govorio u odgovoru na prvo pitanje. A ako je emitovanje tog dela pobudilo u publici izvesne emocije i misli koje se ne svode samo na: -,Zar za ovo plaćam pretplatu? Nikad više neću da slušam radio-dramu' - onda se, s izvesnom sigumošću, može reći da je ta radio-drama postala zaista radiofonsko umetničko delo. Dakle, put do radiofonskog umetničkog dela, kao i do svakog drugog umetničkog dela je dug, složen i veoma neizvestan. Možda je to i dobro, jer da je izvestan bio bi svakako manje uzbudljiv i zanimljiv. U kakvom su odnosu dokumentarno i igrano u Vašim radio-dramskim ostvarenjima? Mada su, verujem, sve moje radio-drame, osim jedne, čista izmišljotina, „otmenije" rečeno fikcija, u svima ima elemenata dokumentarnosti. Pod dokumentarnošću podrazumevam preuziraanje činjenica neposredno iz života. Nekad su to reči ili rečenice koje sam nekad i negde čuo, nekad karakteristike likova a nekad elementi fabule. Međutim, sve to preuzeto iz života stavljeno u dramski okvir, toliko različit od okvira stvarnog života, dobija, гекао bih, sasvim drugi oblik i značenje od onog koji je imalo u pravom životu. Najčešće ti delovi iz života deluju u mojim dramama najfantastičnije i najapstraktnije. To je zato što ništa nije fantastičnije i apstraktnije od samog života. A možda se to meni samo tako čini. Štaje predmet radio-dramske režije i koji je osnovni umetnički zadatak radio-dramskog reditelja? Glavni predmet radio-dramske režije je sam reditelj. On od odličnog radio-dramskog teksta može da napravi vrlo lošu emisiju, ali od lošeg teksta nikad ne može da napravi odličnu emisiju već samo manje lošu od teksta. Znači, on

119