РТВ Теорија и пракса

delo utoliko veće ukoliko ima veću publiku. Događa se da velika umetnička dela, čak i vekovima, imaju izuzetno malobrojnu publiku, ali se isto tako događa da imaju i ogroman broj privrženika, skoro kao .Ijubići" i kriminalistički roto-romani, Odgovor na pitanje zašto je to tako, čini mi se, izlazi iz okvira ovog intervjua. Kome pišete i relirate? Kome pišem? Pravi odgovor je: ne znam. Ipak pokušaću da kažem i nešto drugo, mada će to po svoj prilici biti laž Najverovatnije je da pišem sebi iz razloga o kojima sam govorio u odgovoru na prvo pitanje, to jest iz nepoznatih razloga. Zatim, verovatno, pišem svima onima koji žele da čitaju, gledaju ili slušaju moja dela. Koliko takvih ima ne znam, a nisam ni pokušavao da saznam, Možda bi ih bilo više, a možda čak i manje, kad bih svoja dela mogao više da štampam, kada bi pozorišta, radio i ostala sredstva posredovanja moja dela više izvodila. Ako je smisao ovog pitanja bio u tome da objasnim šta želim da poručim svojoj publici, ako je uopšte imam, moram reći da ja nikakvih poruka, koliko znam, nemam, što ne znači da se one ne nalaze u mojim delima. Prosto - proizvodim Roršahove mrlje kojima publika po svojoj meri daje smisao i pronalazi poruke. Kome režiram? Režiram glumcima koji imaju vremena i volje da dođu u studio i za male honorare igraju u mojim radio-dramama. Šta za Vas predstavlja radiofonsko umetničko delo? Рге svega, radiofonsko umetničko delo, pri tom prvenstveno mislim na radio-dramu, za mene predstavlja rezultat, ponekad čak i uspešnog, ekipnog rada, utrošenog vremena, tehničkih i finansijskih sredstava, uglavnom nedovoljnih, rada na nečemu što se začelo na ko zna koji način u glavi prvog autora, to jest pisca teksta, ako je reč o drami sa napisanim tekstom, što je potom na neki način dospelo u dramsku redakciju i ruke urednika, koji je to u slobodnom vremcnu izmedu raznih, uglavnom izlišnih, sastanaka i drugih gubidanskih

118