РТВ Теорија и пракса

Film је, рге svega, definisan svojom tehničkom osnovom koja se više nego ijedan izum pre, asimptotski približila mogućnosti vemog reprodukovanja stvarnosti. Istovremeno, da bi film bio potvrđen kao umetnost potrebno je u skladu sa Lotmanovim zahtevom utvrditi postojanje distance u odnosu na stvamost. No, ovo je relativno teško dokazati usled bliskosti materijala koji koristi film i prikazane stvaraosti. Zato različite grape autora navode argumente različite vrste. Mirakulisti su ukazivali na onirističke kvalitete filmske slike. Andre Bazen je govorio o psihološkora fenomenu uverljivosti, koji je potpuno prebačen na stranu glcdaoca, a fenomenolozi su ukazivali na „negativne činjenice" (odsustvo treće dimenzije, odnos pokretnih i nepokretnih elemenata) i na nesavršenstvo našeg perceptivnog mehanizma. Semiolozi, u skladu sa posmatranjem filma kao jezika i znaka ukazivali su na korelatski, a ne analogni odnos filmska slika - stvarnost. Prihvatajući raznovrsno određenu distancu shvatamo da se film ne može svrstati u isti red sa tradicionalnim umetnostima. U interakciji sa industrijskim karakterom proizvodnje, dobijanjem od matrice niza kopija koje se distribuiraju svuda po svetu, film spada u Benjaminovu grupu „umetničkih dela u veku tehničke reprodukcije 3 ". Posledica ove činjenice na planu recepcije je spajanje uživalačkog i kritičkog stava publike, koji spontano izrastaju jedan iz dragog. Pasivnost i čisto prepuštanje toku iluzije je privid, jer se radi o ostvarenju neposredne, dobre i uverljive komunikacije određene sadržine bez obzira na njen stepen ozbiljnosti i angažovanosti. lako iz filma, na prvi pogled, progovara stvamost sama u svojoj neposrednosti i zabeieženosti, film poscduje određeni jezik. Stalno poređenje i iznalaženje paralela sa govoraim jezikom postavilo je brojne probleme u definisanju šta je i kakav je zapravo filmski jezik. Radi se o „jeziku u širem smislu reči", čija specifičnost leži u

3 Valter Benjamin, „Umetničko delo u veku svoje tehničke reprodukcije", Eseji, Beograd, Nolit, 1974, str. 119, prevod Milan Tabakovič.

153