РТВ Теорија и пракса

delovanju kombinacije kodova različitog porekla, realizovanih u heteroklitnoj materiji izraza, slici i zvuku. STRUKTURA FILMA Označeno filmskog dela teorijski se može posmatrati na dva nivoa, kao označeno denotacije i označeno konotacije. Naravno da se u brzini praćenja i poimanja filma ova dva označena spajaju dajući jedinstvenu označenu instancu. Na nivou denotacije označeno se formira posredstvom kodova perceptivnog prepoznavanja i kodova fotografskih i fonografskih konvencija. Dok kodovi fotografskih i fonografskih konvencija obuhvataju skup postupaka tehničkog reda koji obezbeđuju registrovanje slike i zvuka, kodovi perceptivnog prepoznavanja strukturišu .grupe uslova percepcije u seme (znake) koji predstavljaju grupe značenja (...) na osnovu kojih prepoznajemo predmete koje treba percepirati ili percepirane predmete pamtimo 4 ". Ovi kodovi su imanentni svim Ijudima i daju označeno poređenjem viđenog na filmu sa afilmskim iskustvom. Na nivou konotacije dolazi do usložnjavanja označavajućeg koje nastaje kombinacijom znakova denotacije i do .otkačinjanja" znaka. Osim doslovno označenog znak dobija jedno šire afektivno, iracionalno označeno. Na ovom nivou funkcionišu zajednički kodovi: tonski, ikonografski, retorički, stilski, ali i kodovi svojstveni svakom primaocu ponaosob: kodovi ukusa i senzibiliteta i nesvesnog. Označeno koje dobijamo možemo razvrstati na tri nivoa: filmsku priču (narativnu celinu), interpretiranu filmsku priču, i emotivni doživljaj filma. Proces stvaranja ove tri ravni označenog zovemo kataliza, pa se tako radi o tri katalitička procesa: dijegetičkoj, ideativnoj i ritmičkoj'

4 Dr Dušan Stojanović, Film kao prevazilaienje jezika, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Institut za film, Univerzitet umetnosti, Beograd, 1984, str. 129. 5 Isto, str. 193-200.

154