РТВ Теорија и пракса

dosad bila da se postavljanje subjekta tumači u okviru samo jedne ideološke sfere - dominantne. Čini se da se ova sklonost uvukla u istraživanje vesti, posebno tamo gde se reportaža o problematičnim događajima ispituje u okvirima legitimnosti. Kratak osvrt na Parkinovu analizu sistema javnih značenja pokazuje da se interpelacija subjekata može dogoditi u uslovima smeštenim izvan prostora dominirajuće ideologije. Položaj subjekata, koji nude priče o žrtvama, izgleda da je u direktnoj vezi рге sa potčinjenim nego sa dominirajućim sistemima značenja. Umesto da potvrdi definicije stvarnosti vladajućih klasa ova varijanta nečasnih vesti se čini povezanom sa doživljenim iskustvom potčinjenih grupacija. U ovom primeru televizijske vesti se ne mogu tako jednostavno koncipirati kao nešto što samo reprodukuje dominantnu ideologiju. „Komunikativna moć” priče o žrtvi, međutim, je zapravo moguća јег ona to ne čini. Hartli (Hartley, 1982; 59) objašnjava da se saglasnost ne dobija manipulisanjem svešću potčinjenih grupacija, navlačenjem ideološke koprene preko njihovih očiju. Tačnije, „опа se zadobija uzimanjem stvarnih uslova u kojima Ijudi žive svoje svakodnevne živote predstavljajući ih na način kojizflw?tf ima smisla”. Priče 0 žrtvama se mogu sagledati na ovaj način: one vraćaju 1 potvrđuju doživljeno iskustvo potčinjenosti, ali to rade ne locirajući takvo iskustvo u specifične društvene, ekonomske ili istorijske uslove, već u odnosu na dramu fatalizma. Hartli (1982: 69) objašnjava da ~se postigne najviši pristanak, ne samo da se moraju uzeti u obzir stvarni uslovi potčinjenih... klasa, već se oni moraju ’predstaviti’... na neutralnom terenu. Uz svoje pretenzije na objektivnost, nepristrasnost i jasnost i uz tvrdnje publike o njenoj verodostojnosti, televizijska vest se čini uzornim sredstvom.

112