РТВ Теорија и пракса

prožete shvatanjem da svet počiva na silama koje su prvenstveno izvan bilo kakve stvarne kontrole. Žrtve mogu da imaju čovekoljubive pomagače i podršku porodice ili zajednice, ali čim se jedna tragedija otkloni neka druga neplanirana nesreća se dogodi. Ono što ove priče unapred uslovljava je da se ništa mnogo ne može u stvari uraditi u vezi sa svetom i njegovim kapricioznim ponašanjem. Čovek treba da se „uzda u se i u svoje kljuse”, da „prihvati život onakav kakav je”, da „bude vedra čela u nevolji”. U „tumačenju sveta” čini se da su priče o žrtvama prisvojile i sintetizovale izvesne aspekte narodne mudrosti - „usmeno prenesene izreke koje kao svetinju čuvaju uopštavanja, predrasude i poluistine” Hogart (Hoggart, 1957: 103) nataložene unutar potčinjenog sistema značenja. Priče o žrtvama karakteriše gledište koje glasi: ~to sam mogao da budem i ja”, „uvek postoji neko kome je gore nego tebi”. Prema tome, ukoliko je svet tako opasno i nepredvidljivo mesto, čini se najboljim ostati tu gde si racionalna reakcija je „budi zahvalan na onome što imaš”, „samo budi zahvalan”, „па najbolji način iskoristi ono što imaš”. Ovo preplitanje osećanja pesimizma, rezignacije i ranjivosti čini ono što Gramši (Gramsci) naziva „spontanom filozofijom” - Benet i dr. (Bennett et al., 1981: 201). Priče o žrtvama pokazuju dramu fatalizma koji se kreće u granicama zdravog razuma. One zamenjuju bilo kakav potencijal za delovanje u svetu ili na njega da bi ga promenili, fatalističkom vizijom rezignacije koja tvrdi da ma kako bedni ili bezvredni uslovi mogli da budu, Ijudi treba da budu zadovoljni i da se ne žale suviše, jer „stvari mogu da budu i gore”. Smisao takve filozofije funkcioniše tako da postojeći poredak moći i privilegija ostane u suštini nepromenjen. Ideologija, tvrdi se, deluje putem interpelacija, dozivajući subjekte i pružajući im prostor odakle se pozivaju da daju „samima sebi” i svetu osobena tumačenja. Putem prezentacija kao što su medijski tekstovi, ideologija deluje kroz složene kodove i strukture kako bi „postavila” subjekt u odnosu na poželjna značenja. Opšta tendencija ovakvih gledišta je

111