РТВ Теорија и пракса

gde је i najuobičajenija svakodnevica - vožnja kolima, odlazak na posao, spavanje u krevetu - nesigurna i potencijalno štetna. Ukoliko ove pričice o žrtvama grade zaista jedan ideološki teren koji sadrži izvestan stepen specifičnosti, ovo „ideološko polje” se mora posmatrati po načinu na koji, iz već postojećih društvenih grupa, izvlači ono što je za njih karakteristično, kao u odnosu na već postojeće grupe društvenih reprezentacija i po načinu na koji se ono tumači u odnosu na te grupe (Bransdon i Morlej, 1978: 88). lako je analiza na bazi klase zastarela, rad koji je Parkin (1972) obavio o tome kako se klasna nejednakost i neujednačenost raspođele nagrađivanja tumače kod potčinjenih grupacija, može i dalje ovde da bude relevantan. Po Parkinu, u klasnim društvima se mogu uočiti tri glavna sistema „javnog značenja”, od kojih svaki promoviše različito tumačenje klasne nejednakosti. Dominantan sistem značenja, sistem koji suštinski potvrđuje nejednaku raspodelu nagrada kao pravednu i poželjnu ima svoj društveni izvor u onim grupama koje zauzimaju položaje najveće moći i privilegija. Neke potčinjene klasne grupacije učestvuju u ovom istom sistemu značenja dok druge nude alternativni sistem. „Potčinjeni sistem značenja”, koji je Parkin identifikovao, ima svoje poreklo u doživljenom iskustvu potčinjenosti. Njegova ključna karakteristika jeste „prilagodljiv” okvir koji priznaje nejednakost kao nepravednu ali i uviđa relativnu beskorisnost pokušaja menjanja društvenog poretka na široj osnovi. Naglašavaju se „načini adaptiranja” koji čine život podnošljivim - sindikalizam je primer prilagodljive strategije, druga je ona koja definiše društveni svet pomoću ~mi” i „oni”, a mobilizacija jedne „vrste” fatalističkog pesimizma jeste treća strategija (Parkin, 1972: 90). Zalaganje za opozicionu interpretaciju klasne nejednakosti proističe iz onoga što Parkin obeležava kao „radikalni sistem značenja” Moglo bi se tvrditi da taj prilagodljivi okvir potčinjenog sistema značenja stiče „artikulaciju” kroz priče o žrtvama u nečasnim vestima. Priče o žrtvama su

110