РТВ Теорија и пракса

Poučan je primer Italije gde se pośle perioda gotovo nekontrolisanog umnožavanja (a zatim i pokušaja „umrežavanja”) privatnih radio i televizijskih stanica, u poslednje dve-tri godine uvode precizne restrikcije u nacionalnom interesu. Tako u domenu privatne nacionalne radio-difuzije ne postojl obaveza da se nekom licu iii licima daju ovlašćenja ukoliko su oni u dominantnom položaju (a on je takode definisan). Dozvola se ne izdaje ako oni prelaze zahvat od 25% nacionalnih kanala predviđenih planom dodele. Kod lokalne RD ne može se istoj osobi izdati više od jedne dozvole unutar pojedine oblasti upotrebe a maksimum je odreden na tri televizijske i sedam radijskih (susednih) oblasti upotrebe s obzirom na zone pokrivanja i to pod uslovom da ne obuhvataju više od deset miliona stanovnika (Italija je, inače, 1991. godine imała oko 58 miliona stanovnika). Naglašava se, dalje, da se ovlašćenja za nacionalnu i lokalnu radio-difuziju ne mogu tretirati kumulativno. Ograničenja se ne odnose, medutim, samo na nivoe zahvata područja i tip servisa nego i na tzv. istovremeni prenos programa u veći broj oblasti upotrebe koji bi proistekao iz ugovora izmedu lokalnih privatnih imalaca dozvola. Pored toga. Dekret u Italiji propisuje da simultani prenos u ovom domenu, ne može da prede šest sati dnevno. Mada ne spada u ovu materiju u užem smislu, pomenućemo da zakonodavac u mnogim zemljama nastoji da zaštiti svoje gradane od mogućeg uslovljavanja kontakta sa najznačajnijim svetskim događajima, spektaklima i slično. To važi npr. za olimpijadu i druga najveća svetska lakmičenja gde nije dozvoljeno da se ona prenose samo u tzv. zatvorenim TV sistemima. Slično ograničenje važi i za nęka kinematografska i druga dela za koję otkup važi određeno vreme a onda se ona moraju prepustiti i drugima. Na taj način se postavljaju prepreke nekorektnom korišćenju kapitała koji bi sprečavao druge da koriste izvesna javna dobra.

33