РТВ Теорија и пракса

s medijem. Podvlači se time individualnost spram institucije, prividna ili stvama nezaštićenost spram velike moći gotovo svakog medija, naivnost i nevinost suočeni sa profesionalnošću pa i perfidnošću. Pojam realiteta lako je prevesti svodeći ga na „stvaraost" ali on znači i ~činjeničnost“ pa i ~istinitost“. U filozofiji je tokom vekova izazivao pažnju i bivao veoma različito određivan, i to najčešće u sklopu dokazivanja da objekti postoje nezavisno od nas i da njihovo postojanje ne zavisi od onoga ko ih spoznaje. Realizam je označavao i stav spremnosti da se bude rukovođen stvarima onakvim kakve one jesu, a ne onakvim kako bi se želelo da one budu. Pijaže je ukazivao na „tendenciju kod naivnih lica, naročito kod dece, da se usvoje sopstvene percepcije kao ispravno saznanje stvari kakve one istinski jesu“. U psihoanalizi pojam ego-realnosti ima sasvim đragi smisao mada se odnosi na „objekte spoljašnjeg sveta koji pružaju zadovoljstvo i koje ego apsorbuje 11 . Metafizičari su imali svoje predstave o svetu odbacujući one opažaje koji se nisu uklapali u to, smatrajući ih opsenama i obmanama i ne baveći se poreklora takvih ~obmana“. U antičkoj filozofiji Protagora je postavio teoriju opažaja označujući ga kao jedini izvor spoznaje, pa je jedino ono što je opaženo zaista jedino i realno. Ovaj ~senzualizam“ pobijaju racionalisti, kao što su Demokrit i Platon, ukazujući na relativnost opažaja i tražeći od mišljenja spoznaju stvarno postojećeg. Pojam realnosti se tako rascepio da bi dvema vrstama spoznaje odgovarale clve vrste zbilje - ona u opažaju je promenljiva, relativna i prolazna, a ona u mišljenju je apsolutna i trajna. Skeptičari su osporavali spoljašnji realitet sadržaja opažanja a Šopenhauer je smatrao da „као pivi realitet spoznajemo u sebi volju i otpor, iz kojih spoznajemo realitet drugih stvari", kao i to da je „objekt moguć samo u subjektu i daje određen njegovim oblicima“. Fihte krozpojmove „Ја“ i ~Ne-Ja“ objašnjava razliku između subjekta i objekta, gde subjekt prodire u prirodu objekta sopstvenom delatnošćn, koja nije ničim spoljašnjim ograničena. Kant je učio da je svet realan objektivno samo u okvirima našeg iskustva, dok je preko toga „transcedentalno idealan“ i dat u Ijudskoj misli. Filozofija je u ovom veku podvrgla kritici dogmatizam i naturalizam tzv. naučnog pogleda na svet gde se daje prednost onome što je merljivo. Realitet se sagledava na nov način

44