РТВ Теорија и пракса

već to čine u popodnevnim časovima (dostižući svoj slušalački maksimum od 20.000 oko 14.00 časova). Jedina specifična tačka u njihovom ponašanju prema radiju, a u čemu se razlikuju od odraslih a nalikuju slušaocima mladalačkog doba, jeste to da slušaju radio i uveče posle 21.00 čas. U većem broju okupljaju se samo oko emisija savremene zabavne, tzv. rok i pop muzike pogotovo oko emisija koje ispunjavaju želje slušalaca. Ono što je za ovu priliku bitno da se naglasi, jeste činjenica da oni ili uopšte ne slušaju ili sasvim malo slušaju emisije za decu. Na pitanje ko to, onda, sluša emisije za decu na radiju, kada je reč o Prvom programu Radio Beograda, odgovor bi bio; oni koji i inače slušaju ovaj program u prepodnevnim časovima - pre svega, domaćice i penzioneri, a uz njih, nadamo se, i deca mlađa od 10 godina. Objašnjenje toga leži prvo u činjenici da je u ovim socijalnim grupama razvijena navika da slušaju taj program u kontinutetu tokom dana, zatim u tome da ga slušaju neselektivno, sa smanjenom pažnjom dok se bave nekim drugim aktivnostima, a ponekad i u činjenici da je to program koji se najbolje čuje, pogotovo ako žive u brdovitim predelima, ili ako ga prate preko slabijeg prijemnika na kome se ostali programi teško čuju. Primera radi, navodimo da je u centralnoj Srbiji u oktobru 1991. godine na Prvom programu Radio Beograda emisiju „Dobro jutro, deco“ od dana do dana pratilo od 150.000 do 245.000 a emisiju u pola jedan, u podne, između 105.00 i 21.000 Ijudi. Prvu polovinu emisije o kompjuterskim igrama „Čip i sedara jarića“ u subotu popodne slušalo je 115.000 a drugu polovinu skoro 140.000 lica. Kontakt-emisiju nedeljom ujutro „Poštovana deco“ na početku je pratilo 155.000 slušalaca, da bi se do kraja emisije okupilo 20-tak hiljada više, a radio dramu za decu nedeljom u podne slušalo je na početku približno 130.000 a na kraju 140.000 lica. Broj dece od 10 do 14 godina koja su slušala ove emisije u vreme našeg istraživanja o kome ovde govorimo kretao se oko 5.000, a ponekad anketom nismo registrovali ni jednog takvog slušaoca ovih emisija. Ovim brojkama nisu obuhvaćeni najmlađi slušaoci oni koji imaju manje od 10 godina, a za koje, nažalost, nemamo nikakve kvantitativne podatke, pa čak ni procene. Iz svega iznetog može se zaključiti da nije dovoljno to što je ponuda radio emisija za decu po svom obimu na nivou ili možda iznad evropskog proseka, jer ostaje otvoreno pitanje načina na koji se deca mogu privući ili uputiti da više prate ovu vrstu programa.

50