РТВ Теорија и пракса

budeš i tamo i ovde?) ~Ne znam.“ (a zatim veoma tiho dodaje) „Ра, tako je snimljeno.“ (Kako ti misliš, snimljeno?) „Snimali su nas tamo.“ (Pa, kako si sad ovde?) ~Ne znam.“ Ivana na pitanje ko je to tamo odsečno odgovara „То sam ja!“ (A ovo ovde?) „Ра, isto.“ (Kako to možeš da budeš i ovde i tamo?) Ravnodušno odgovara; ~Ne znam.“ (Sve vreme gleda pažljivo, bez traga uzbuđenja ili zbunjenosti, kao da je u pitanju neko drugi. Ova pitanja su ponavljana, i na njih je uvek davala iste odgovore. Na kraju, na poslednje od ovih pitanja, postavljeno i njoj i Jeleni, Ivana sasvim smireno daje objašnjenje) „Ра, lepo, ima dve Ivane i dve Jelene.“ (Da li su i jedne i druge prave?) „Ра, da.“ Ukratko rečeno, deca ovih uzrasta veoma mnogo veruju u „žive slike“. Sve dosad rečeno daje osnova uverenju da je suštinska odlika detetovog doživljaja televizijskog prizora upravo ta - da su „žive slike“ za predškolsku decu mnogo više ~žive“ nego što su ~slike“. 1 to nezavisno od sadržine prikazanih prizora. Budući da ne raspolažemo nalazima aktualnijih istraživanja dečjeg reagovanja na televizijske prizore rata, ostaje nam da razmišljamo koliko tek žive utiske takvi prizori ostavljaju dečjem umu da ih savladava. Naravno, razmišljanja ove vrste ne bi smela zapostaviti još neke činjenice: te užasne prizore deca imaju prilike da gledaju u svako doba dana, i to u svom najneposrednijem i najbezbednijem okruženju; a roditelji, najčešće i sami užasnuti, nespremni su ili nesposobni da olakšaju deci da izraze svoj doživljaj, da pmže potrebno i adekvatno objašnjenje ili, još bolje, da ih poštede takvih iskustava. * Dakle, teza ovog izlaganja je da predškolska deca nisu kadra da prave nužnu razliku između televizijski posredovanog iskustva i neposredno doživljenog, te da i prizore rata mogu doživeti kao neposredno, i po opšti psihički razvoj vrlo nepovoljno iskustvo. Dvojaki argumenti se nude u prilog toj tezi. Jedni proizlaze iz same prirode televizijskog medija (kapaciteti TV medija da predočava ~žive“ slike i da podi'žava neke opažajne i misaone aktivnosti posmatrača), a drugi iz osobenosti mišljenja i doživljavanja sveta predškolskog deteta (mešanje označavajućeg i označenog, centracija, izostanak koherentne slike sveta i opštih pojmova koji bi olakšali pounanje činjenica rata).

58