РТВ Теорија и пракса

„Vidiš, staklo... zaključano je, ne mogu da uđem...“ (A ako bi imala ključ?) „Onda bi mogla da uđem.“ (1 onda bi bila u televiziji?) ~Da.“ Praveći upomo razliku između ~biti u sobi“ i „biti u televiziji" dete pokazuje da razlikuje svoj neposredni praktični svet (u sobi) od onogkoji je ~u televiziji“. Da to razlikovanje ipak nije sasvim nedvosmisleno pokazuje spontana primedba o staklu, bez koga bi ova devojčica mogla da uđe ~u televiziju“, odnosno da je izjednači sa svojim neposrednim svetom. ~Zaključano“ u detetovom praktičnom svetu znači „nešto što ne mogu da dohvatim“, ali ne i nešto što ne postoji s one strane brave. Sledeći primer još uverljivije govori o izjednačavanju života i slike: U nekora televizijskom fdmu prikazano je übistvo. Devojčica je uzbuđeno prišla televizoru i, pokazujući na fdmskog übicu, tražila odobrenje od majke da udari ~tog čiku“. Majka je objasnila da je to nemoguće jer tu nema nikakvog ~čike“, da je u pitanju samo slika, ali je devojčica do kraja ostala pri tome da bi ona mogla da ga udari samo da nije stakla koje bi se lako razbilo, a ona - dobila batine. Deca ovog uzrasta ne poseduju nekakvu koherentnu sliku sveta i opšte pojmove koji bi im omogućili da shvate da televizijski prizor tek označava neku stvarnost a da je ni u kom slučaju ne zamenjuje. Dete veruje da slika koju vidi na ekranu dolazi direktno od predstavljenog objekta. Tako, na pitanje o tome da li su Ijudi prikazani na televiziji ~pravi“, po pravilu dobijamo potvrdne odgovore. Ne samo nepostojanje opštih predstava i pojmova, nego i tome komplementamo nepostojanje prave idividualnosti dovodi do ovakvog doživljavanja televizijskih prikaza. Naime, pojedinačni objekti uključeni u detetovu misao imaju manje individualnosti, odnosno predškolskom detetu su manje identični sami sebi, nego što to biva kod dece na kasnijem stadijumu misaonog razvoja. Evo primera reagovanja dve devojčice stare 4,5 godine, koje su imale priliku da vlastitu sliku gledaju na televizijskom ekranu: Od prvog trenutka kada je ugledala sebe na ekranu Jelena deluje veoma zbunjeno i gotovo bojažljivo pogleda na ekran. Na pitanje da li je to ona, vrlo dugo ništa ne odgovara, saginje glavu i stidljivo se smeši. Tek negde oko polovine emisije (koja traje 20 minuta) jedva čujno i pognute glave odgovara da je to ona. (A ovo ovde, jesi li to isto ti?) ~Da.“ (Kako to možeš da

57