РТВ Теорија и пракса

Još jedna odlika poimanja predškolskog deteta dovodi do toga da mu „žive slike“ izgledaju više ~žive“ nego ~slike“, a to je njegova sklonost da se usredsređuje na jednu jedinu, upadljivu, površnu odliku pojava o kojima pokušava da misli, na nešto najglasnije što doziva njegovu pažnju. Najupadljivija odlika nekog televizijski posredovanog prizora je upravo njegova „životnost", pa ona ~nadvikuje“ sve ostale. Ove tvrdnje su ilustrovane primerima iz istraživanja koleginice Nade Korać, izložene u knjizi ,1 Vizuelni mecliji i saznajni razvoj detela": Dete uzrasta 4-5 godina, gledajući u dečjem programu malu pijanistkinju, svojoj nešto starijoj poznanici spontano kaže: „Епо je Zorica!“ (Gde?) ~Na televiziji!“ (Je !i to prava Zorica?) Gleda, za trenutak začuđeno: „Ра, da... prava Zorica“. (Može li ona sad da te vidi?) „Može, ako se okrene ovamo“. (Hoćeš И da je zoveš da se okrene?) Koluta očiraa: „Ра, ne mogu sada da joj smetam, vidiš da svira!“ Koliko se verovanje ovoj ~životnosti“ snažno opire čak i eksplicitnom objašnjenju, pokazuje sledeći primer: NN (glavni giumac jednog poznatog dečjeg programa) priča kako ga je jedno četvorogodišnje dete srelo na uiici i začuđeno pitalo: „Како si izašao iz televizora? On je strpljivo objasnio da je televizija samo jedna vrsta slike koja se pokreće. Dečko je klimao glavom kao da savršeno razume, a onda upitao: „АИ, kako ćeš sad da se vratiš u televizor?“ Napomenula sam već da se u jednoj važnoj stvari televizijski doživljaj raziikuje od stvarnosti, a ta je naša mogućriost da u ispitivanju stvamih pojava njima manipulišemo, Svet je za nas „опо što raožemo s njim da činimo“: ako postupajući isto sa neke dve stvari ne dođemo do istog učinka, nikakva njihova međusobna sličnost neće učiniti da one za nas budu isto. Tako, čak i ako bi se dete u prvom kontaktu prema televizijskoj slici ponašalo kao prema svom neposrednom praktičnom svetu, takve reakcije bi se najverovatnije übrzo izgubile usled otpora koji bi televizijske slike pružile praktičnom postupanju. Evo jednog primera koji pokazuje kako ni staklo ekrana ne pruža dovoljan otpor te vrste: Četvorogodišnja devojčica gleda neku omladinsku emisiju i scenu u diskoteci. (Gde su sad ovi Ijudi? glasi pitanje) ~Na igranci.“ (Kako mi onda možemo da ih vidimo?) „Ра, oni su u televiziji.“ (Jesu li onda ovde, u sobi?) ~Ne, u televiziji.“ Nakon odgovora spontano ustaje, dodiruje staklo i kaže:

56