РТВ Теорија и пракса

smo videli na ekranu prepoznaćemo u stvarnosti neuporedivo lakše nego na osnovu i najživljeg verbalnog opisa. Tehnološka svojstva televizije omogućuju joj da registruje izvesne aspekte spoljnjeg, fizičkog sveta na način gotovo identičan neposrednom fizičkom iskustvu. Podaci koje gledalac dobija odgovaraju onima koji se dobijaju u neposrednom iskustvu o boji, obliku, pokretu, zvuku. U tom pogledu se vizuelni mediji doista mogu smatrati produžetkom, pojačalom našeg opažanja. Naravno, puno fizičko iskustvo je moguće tek kroz sadejstva vizuelnog opažanja sa drugim opažajnim modalitetima kakvi su posmatračevo kretanje kroz prostor ili razni vidovi manipulacije. Međutim, karaera, odnosno ekran omogućuju bar jedan od tih važnih aspekata neposrednog iskustva: viđenje pokretnog subjekta. Kamera je kadra da prikaže stvari isto onako kako bismo ih mogli videti da se oko njih krećemo. Izostaje jedino to manipulativno delovanje na objekat. ,Jezik ; ‘ televizijskog medija može ići i dalje od podražavanja posmatrača u pokretu: televizijska tehnologija je kadra da nam prikaže ne samo ono što smo u stanju da vidimo, već i ono što jedino možemo da zamislimo. Ona je, znači, kadra da podražava ne samo određene naše psihofizičke aktivnosti (one svojstvene posmatraču koji se kreće) već i neke koje se mogu izvoditi samo na mentalnora planu: da pokrene nepokretno, da oživi neživo i umrtvi živo, da sastavi rastavljeno, da uveća sićušno i umanji veliko, da približi udaljeno, da umnoži jedinstveno. Takve inverzije se postižu nekom od tehnika elektronskog trika koji se može realizovati kako prilikom snimanja tako i u laboratoriji. Ukratko rečeno, priroda gledaočevog televizijskog iskustva je takva da obuhvata i sve poznate kategorije operacionog mišljenja. Ovaj medij najedinstven način, kao nijedan drugi do sada, posreduje fizičko iskustvo. Razvojnopsihološka istraživanja dečjeg poimanja i doživljavanja filmski i televizijski posredovanih iskustava ukazuju i na neke značajne momente po kojima se detetov doživljaj nečeg viđenog na ekranu bitno razlikuje od doživljaja odraslog. Najveće takve razlike uočavaju se kod predškolske dece. Zahvaljujući njihovoj spontanoj sklonosti da mešaju označavajuće i označeno - reč i ono šta ta reč označava, sliku predmeta i sam predmet - i inače vrlo visok stepen sličnosti između predstavljenog i stvarnog, što ga postiže televizijski medij, za decu ovih uzrasta uvećava verovatnoću gotovo potpunog poistovećivanje prikazanog i stvarnog.

55