РТВ Теорија и пракса

nečega što se stvamo zbiva? Namera mi je da pokušam da pokažem kako za decu razlika između neposrednog iskustva i televizijski posredovanog iskustva, bar u psihološkom smislu, nije velika. Sa stanovišta razvojnopsihološke teorije, saznanje o mogućem dejstvu televizijskog medija na psihički razvoj deteta treba da proiziđe kako iz poznavanja njegovog dometa i sadržine televizijskih slika tako i iz poznavanja same prirode medija. Što se dometa delovanja tiče, opšte je poznato da je televizija za većinu dece savremenog sveta doista deo svakodnevnog životnog okruženja, i to od samog početka života. U tom pogledu se televizija danas značajno razlikuje od ostalih medija masovnog opštenja: od filma ili štampanog štiva, na primer. Njena potencijalna delotvomost na psihički razvoj upravo je srazmema toj razlici. Naravno, pri tome ne smemo zaboraviti ni činjenicu da je u našem društvu televizija stožer porodičnog života i okupljanja, a najčešće i jedini izvor informacija. Tim saznanjima se moramo rukovoditi kad procenjujemo mesto televizije u iskustvu deteta. Ovde se neću zadržavati na razmatranju same sadržine sadašnjeg i ovdašnjeg televizijskog programa. O tome je dosta rečeno i napisano; svoj stav velike zabrinutosti zbog datog stanja stvari posredno sam izrazila angažovanjem na izradi Kodeksa DECA i MEDIJI. Ovom prilikom bih želela više da se zadržim na samoj prirodi televizijski posredovanog iskustva, ostavljajući privremeno po strani konkretnu sadržinu tih iskustava. Namera mi je da vas pozovem na razmišljanje o tome u kojoj meri je, za dete, televizijski posredovano iskustvo analogno neposrednom životnom iskustvu, pa prema tome i ratnom iskustvu. Naravno, iskustvo koje gledalac stiče preko televizijskog medija je posredno, ako već ni zbog čega drugog a ono zato što između onih koji emituju televizijski program i onih koji ga primaju stoji specifična tehnologija i nešto što se naziva osobenim ,Jezikom“ medija. Ali, za ovo razmatranje je podjednako značajno i to da baš sama televizijska tehnologija i televizijski jezik kod gledaoca stvaraju utisak neposrednosti, onaj poznati „utisak stvamosti“ o kome su teoretičari vizuelnih medija ranogo pisali. Taj utisak stvamosti nečega što se prikazuje na televizijskom ekranu proizlazi iz činjenice da je pokretna slika osnovno izražajno sredstvo ovog medija. Pokret, zvuk i boja koje gledalac opaža su stvami pokret, zvuk i boja. Predeo, scenu, predmet ili osobu koje

54