Свет
RATNA ISKUSTVA •Je li vam ikad pričao o svojim ratnim iskustv ima? O tome nije bio pričljiv. Ljudi u ratu dožive strašne stvari i ne vole o tome pričati. Prošao je cijelu Bilogoru, između ostalog i Kusonje. Samo je znao odmahnuti mkom i reči; "Pusti to, to nije za pričanje!" Znam da je jednom, na nekom položaju, cijeli zid iznad njegove glave bio izrešetan snajperom. Kad bi dolazio kuči, puštala bih mu kasetu i onda bi se opuštao. Jako je volio glazbu. • Jesu li Srbi znali za njega? Đa, kako ne. Neno je ipak bio Buha. Jednom mi je njegov prijatelj, dragovoljac, rekao kako je Neni neko vrijeme glava bila ucijenjena. • Kada je otišao iz dobrovoljaca? Kad je došao Unprofor. Više nije išao u izviđanja kao prije, jer nisu dali. Govorio je kako oni neče ništa napraviti. Rekla sam mu da je vrijeme da se "sldne", da se malo odmori, jer rat ostavlja tragove. Poslušao me je i zaposlio se. Trajalo je to do osnivanja profesionalne HVe. Pozvali su ga i krenuo je na jednomjesečnu obuku. Govorila sam mu da to neće biti lako jer je to prava vojska. Rekao mi je da je to jeste vojska, pa i naredba. To se jednostavno mora. Kad se ustrojila Bi. profesionalna virovitička brigada, bio je u njoj. Više ga nisam mogla odgovoriti. • Vaša svekrva kaže da ste i Vi vični oružju... Da, naučio me je, za svaki slučaj, rukovati oružjem. Ovdje smo bili sami, a susjedi su bili, uglavnom, Srbi koji s nama nisu razgovarali. Neki bi i pljunuli za nama. Večina je otišla prijeko. Pomagala sam mu dok je čistio oružje. Znao bi ga sastaviti i jedan dio namjemo ostaviti. Tad bi mi rekao da nađem što i gdje nedostaje i ne bi mi dao mira dok to nisam naučila. •Je li za učestvovanje u ratu dobio kakav čin? Ne, nije imao čina. Nije volio o tome razgovarati, Znao bi reči da če sve s \jemehom doči na svoje mjesto. Zeljela sam još jedno dijete, a on nije bio za to. Stalno ga je odgađao za neka bolja vremena, kao da je slu' tio... Nadali smo se da će, s vremenom, biti bolje... • Ima li Nebojša "Spomenicu domovinskog rata 1991"? Pitali su me iz Odjela za skrb zašto se nisam sama javila jer kao udovica imam neka prava. Sto da im kažem? Ja ovih dvadesetak dana nisam znala za sebe, bila sam pod injekcijama, sve je još tako svježe. A i ne želim obijati ničija vrata. Ni Neno to ne bi želio. Posjetili su me iz vojame. Rekli su mi koja prava imam, koje dokumente i za što ih raoram izvaditi... Ali ja još u to sve ne mogu vjerovati. Tek sam sad počela dolaziti k sebi.
• Kakav je bio vaš poslednji rastanak? Još smo spavali kad je u subotu, 29. travnja, zazvonio telefon. Pozvali su ga u vojamu. Kad sam išla po njega, mislila sam da spava. No, nije gaiDilo. Ustao je i pregledao nekakvu cijev koju je trebalo popraviti. Rekla sam mu za poziv, a on je mislio da ih to opet samo uznemiravaju. Prošli put, kad su ih zvah, mjerih su im težinu i visinu. Mislio je da je posrijedi nešto slično. No, ipak mi je rekao da se pobrinem za neke sjetvene radove, za svaki slučaj. Nisam tome obraćala pažnju. Mislila sam da će se za koji sat vratiti. Javio mi se poslije telefonorn i rekao da se nešto događa i da se neće skoro vratiti. Rekao je da me voli i da pazim na Gabrielu. To je bio naš posljednji razgovor. CVEĆE I PECAROŠKI ŠTAP • Kako ste, na kraju, doznali tragjčnu vest? Osvanuo je ponedjeljak. Te sam noći sanjala da se vratio. San je bio tako uvjerljiv da sam, kad sam ustala, pitala djeda i baku gdje je Neno? Oni su me začuđeno pogiedali i odgovorili da je na terenu i da se nije vratio. Nisam mogla vjerovati. San je bio tako stvaran. Cijeli sam taj dan bila vrlo nemima. U trgovini sam čula da selo priča kako je Neno ranjen. Nisam vjerovala. Poslije je došao moj otac. Dugo me gledao bez riječi i na moje upomo zapitkivanje
rekao da je od čovjeka koji se vratio iz pogrebnoga poduzeća čuo loše vjjesti. Rekla sam mu da se neču obazirati na seoske priče o Nebojšinu ranjavanju. Ipak sam odlučila provjeriti u vojami, no tamo mi ništa nisu htjeli reči bez suglasnosti koje nije bilo. Došla je i moja prijateljica, koja je samo šutjela i plakala. Od nje sam čula da je Neno mrtav. Trag je vodio u pogrebno poduzeče u kojem se jedan mještanin zatekao baš kad je stigao popis poginulih. Otišla sam i upitala ženu koja je tamo radila ima li popis. Odgovorila je potvrdno. Kad sam joj rekla Nebojšino ime, počela je plakati. Tada sam doznala. Nenin bratič iz Sarajeva potom se raspitao kod nekih poznatih koji su imali određen uvid u situaciju. Dobila sam i neslužbenu potvrdu; Nebojša je poginuo. ® Kako ste sve to saopštili Gabrieli? Preko vikenda bila je kod mojih i gledala crtiće preko satelita. I prije je voljela provesti vikend kod bake i djeda gledajuči crtiče. Majku sam zamolila da nađe neki izgovor da je taj pusti u školu. Zeljela sam joj sama reči, spriječiti da to čuje od djece. Znate kakva su djeca: sigumo bi je pitala. Kad sam ušla u sobu, sjedila
je na krevetu i gledala crtiče. Nisam znala kako da joj kažem. Sjela sam do nje i zagrlila je. Osjetila je da nešto ne valja i počela me zapitkivati. Rekla sam da je tata otišao na teren i da ga više nema: da je poginuo. Briznula je u grčevit plač... • Kada Vam je službeno saopšteno da je Vaš muž poginuo? U četvrtak, 4. svibnja, došli su predstavnici županije, opčine i Hrvatske vojske, Nebojša je poginuo od jednog jedinog metka. Izrazili su sučut. Rekli mi moja prava. Još sam bila u šoku... Na komemoraciji sam čekala šest sati da se sve završi. Morala sam ga samo još jednom vidjeti. Odgovarali su me. Rekli su kako ču se onesvijestiti, slomiti, Nudili su mi sedative. Sve sam odbila. Znam ja što je seda-
tiv; od toga se nista ne osjeća. Ja sam ga htjela vidjeti pa makar pala, makar se slomila. Kad su mi ga pokazali, tad sam povjerovala: bio je to NebojSa. Željela sam ga Sto prije odvesti kući. Nisam ga mogla ostaviti tamo samog. Zao mi je Sto me njegovi prijatelji s kojima je bio nisu posjetili i reMi mi kako se sve to dogodilo. S jednim je bio jako doban dok su bili dragovoljci, čuvali su jedan za drugoga metak. Razumijem da je to jako teško, da nitko ne može o tome tek tako pričati. Ali, ipak, voljela bih znati. Mi smo se od Nebojše oprostili na svoj način: u Dravu smo bacili buket cveća i jedan pecaroški štap... ("Globus")
BOŠKO BUHA (gore Bevo) i njegov sinovac NEBOfŠA BUHA (desno) dva su pripadnika najnesrećnijeg naroda na svetu zapadnoslavonskih Srba. Frvi 1e j pre pola veka poganuo sa petokrakom. a drugi 1. maja ove godine. sa šahovnicom na glavi
27
JOŠ JGDNA TUZNA SRPSKO-HRVATSKA PRICA
9. Oi. 1995. Svet
SZR "YASON“ ŽELEZNIČKA 34 NOVISAD m/FAX 021/28-302 I OGIAŠAVA RADNO MESIO ZA: - 1. Trgovlnski radnik Uslovi: IV stepen stručne spreme u navedenom zanimanju ili ekonomska škola. Ostalo: prijave siatl isklJuSvo pismenlm putem 7 dana od irdavanja oglasa