Свет

JOŠ JEDNA TUŽNA SRPSKO-HRVATSKA PRIČA

HE«mša RUHA. sinovac ignnndarnoc BOŠKII BllllE. gođßn tfl slavonskoin sclu Bradhm n istni kući fcan I nienov slavnl strlc. od oca Srbina i majke Hrvatice, nriiiknm izUiania nradaneknn rata ii bivšoi lugoslaviji morao je da se opredeii za etran... nihnni iii maićinu. Pdabiao ie ovu drugu i pogmuo kao hrvatskl dnhrovolian 1. maia gve fodine u oneraciiima zauzjmanja Zapadne Slavonije od strano Hrvalske «niekn. Prokletstvo istoriie I mešanlh brakova u ovim kiaievima tako e« .8 »neiariniih BO fpdina. pn druni out dooodllo u toj porodici slavpnsklh Srba

ZAŠTOIE SLAVONSKISRBIN NEBOIŠA BDHA, SINOVAC LEGENBARNOG ROMRAŠAIZ NOR-a ROŠKA RUHE, POGINUO SA ŠAHOVNICOM NA GLAVI OTIMAIUĆII. MAIA SVOIIM SUNARODNICIMA ZAPAONU SLAVONUU?

radina je slavonsko seoce, petnaestak kilometara od Virovitice. U srpskom delu, u Hebrangovoj 2, nalazi se mala prizemna kuća porodice Buha. Na ulaznim vratima posmrtnica; "Nebojša Buha, 35-godišnji pripadnik 81. profesionalne virovitičke brigade, dragovoljac domovinskog rata od 1991, nositelj Spomenice, poginuo 1. svibnja 1995. Ožalošćena obitelj: roditelji, supruga Đurđica i kćerka Gabrieia." Puno reči, naizgled slične mnogima. Razlikuje ih to da je Nebojša bio i Srbin i Hrvat, i da je poginuo kao i njegov stric Boško Buha 1943, maloletni partizan-bombaš. jedna od legendi NOB-a. Rođeni su u toj istoj kučici u Gradini, deli ih pola veka, a osim krvnog srodstva i porodičnog nasleđa - povezuje ih i to što su obojica poginuli na isti način, u ratu. Boško Buha, bombaš, prikradao se bunkerima i uništavao ih iz blizine, a Nebojša bi se prišunjao dojučerašnjim susedima na suprotnoj strani i napadao ih. U kući smo zatekli tišinu. Dve žene u cmini, jednu u poznijim godinama, drugu tridesetogodišnju udovicu i malu osmogodišnju Gabrielu. Otac Pavle bio je u bolnici zbog komplikacija na plućima. Zajednička *• -f r s ** -žt $• J. : -■& Š?: i S 'jfc .

im je tuga koju pokulavaju prikriti nutkanjem kafe. .Gabriela se povukla bez reči: znala je zašto smo došli. "Nebojša je" počinje majka Jagica "kad je 1990. sve počelo, bio razočaran Srbima koji su se počeli tajno sastajati, ogranizirati seoske straže, prikupljati oružje. I njega su zvali, no on je odabrao drugačiji put. Stražario je s mještanima Hrvatima s kojima se i prije družio. Tad su još imali samo lovačke puške. Pričao mi je kako su sretali one druge po selu, idu naoružani autoraatskim puškama, naši samo lovačkim, tko ih je imao... Morali su se sakrivati... Kad su momci išli u osvajanje vojarne u Novom Gracu, išao je i Nebojša s njima. Kad su je osvojiii, zadužio je puškomitraljez, ’garu’. Taj smo dan muž i ja bili u polju. Vratimo a ulazna vrata zatvorena. Cujemo, nešto unutra zvekeče. Otvori mi snaha, a kad tamo, oni zajedno rastavili mitraljez na kuhinjskom stolu: on ga podmazuje, a ona puni redenik. Podmazali ga, sastavili. Nebojši je oružje išlo. Sve je znao o tome. Čak je i neke koji su kasnije postaii časnici učio o oružju. • Gde je sve to naučio? U bivšoj vojsci JNA. Kod kuće nismo imali nikakva oružja. S puškomitraljezom "garom" išao je na straže. G. Blažićević, mještanin koji je prije radio u PIK-u, jednog je dana došao po mitraljez. Falio im je na terenu i došao je pitati Nebojšu ne bi li im dao "gam". Nebojša je odgo-

vorio: kud on, tu i mitraljez. I tako je otišao s njima, u mjnu 1991, kao dragovoljac, Bio je u hrvatskoj uniformi i unesrećila ga je na kraju, i njega i nas. Bila sam tužna i zabrinuta kad je rekao da ide. Ali mu nisam nikad prigovarala, ni ja ni otac. Ni riječi mu nismo rekli. Znali smo da je svoj čovjek, nije dijete da ga učimo. SUŽIVOT SA SRBIMA • Kakav je Nebojša zapravo bio mladić? Bio je veseljak, omiljen, volio je sport, folklor, ali najviše ribolov. U Mađarskoj je, pet dana prije nego što je posljednji put otišao, kupio štap za pecanje. Hvalio mi se; "Vidi, bakice, kako je lagan. To je za tebe i Gabrielu kada budete išli sa mnom..." Jako je volio ribolov... Imam još kčerku koja je također udovica, Muž joj je poginuo, ostavio dvije curice... Nebojšina Gabriela očeva je slika i prilika... Kad god bi odlazio, uvijek sam se bojala. Uvjeravao nas je da se on zna paziti. Otac bi ga savjetovao neka uvijek ima za sebe pripremljenu bombu, govoreči: "Znaš što čovjeka čeka kad ga uhvate..." -Kad sam čula da je poginuo, bilo mi je strašno, rekli su mi da je umro od jednoga metka... • Vratimo se na 1990. kada je sve počelo... U razgovor se übacuje Nebojšina udovica Đurfica: "Još prije svega ovoga, prvih dana kad smo se uzeli, ova me okolina u srpskome dijelu Gradine nikad nije prihvatila, jer sam

Hrvatica. I Nebojšina je majka Hrvatica. pa ni nju nisu voljeli. Odrastao je, uglavnom, s Hrvatima. I sa Srbima se dmžio, ipak je postojao nekakav suživot". Kad je sve ovo počelo, o svemu smo pričali sami, između sebe. On se pisao kao Srbin, ali se osečao i kao Hrvat. Tad mi je, na početku rata, govorio da ne može biti kako Srbi hoče. da Gradina, Virovitica i Hrvatska ne mogu biti Srbija jer to nisu. Kad se pojavio onaj film o Špegelju i Đuri Dečaku, jednostavno nismo mogli vjerovati. S Đurom smo bili dobri. Pozvao je Nebojšu u Zagreb. Rekao mu je da ima jako dobre karakteristike još iz bivše vojske. Taj je film bio presudan; tada se on defmitivno odlučio. Imao je bratiča koji je radio u ondašnjoj policiji, bio je komandir, otišli smo, nedugo poslije filma, kod njega da čujemo što on misli. Bratič se zvao Boško Buha, isto kao i Nebojšin stric, bio je jako čudan i zbunjen... Bio je drugačije odgojen nego Nebojša! - prekida nas baka Jagica Buha. lako je bio zbunjen i neodlučan, vjerovali smo da če nam barem nešto više reči. Boško nije htio govoriti preda mnom. Tek mi je poslije Neno rekao da ga je zvao na stražu. govorio mu kako će ga Hrvati übiti zajedno s obitelji, i kako je film o Spegelju i Đuri Dečaku istinit. Zvao ga je na sastanke sa Srbima. Nebojša mi je kazao kako je Boško, u stvari, jako zbunjen. Poslije je Boško otišao u Srbiju. Neno mi je rekao kako ne može biti protiv svoga naro-

da, a pod time je mislio i na Hrvate i na Srbe. Sve su ostaie Buhe, osim djeda Pavla. otišle na drugu stranu, cijela obiteij. Samo je jedan bratić došao iz Sarajeva u Hrvatsku. • Je li bilo somnjičenja i sa hrvatske strane? Da, bilo je. Ali, nisu ga sumnjičili pravi Ijudi, tako da mu to nije toliko smetalo. Sumnjali su na njega jer je ipak bio Buha. Kad je Nebojsa dobio "garu", jedan iz tek zauzete vojame upitao je: "Kome ste to dali pulkomitraljez?" Kasnije je stekao mnogo prijatelja, i u dragovoljcima i kasnije u vojami. Bal sam prije pet mjeseci sreia Đuru u Gradini. Odmah me je pitao za Nebojšu, zvao ga je Neso. Rekla sam mu: "Eno ga tamo u vojami." Pitao je ima li kakvih problema i rekao na kraju: "Nemoj da mi netko dira Nešu!" jer je bio svjestan da prezime Buha donosi i neke probleme i da uvijek netko može nešto pitati, Ito se, s obzirom na vrijeme, i događa. Takvih je Ijudi bilo uvijek i uvijek če ih biti. Svi smo mi takvi kad nekoga ne poznajemo. Oni koji su Nebojšu znah, govorili su da je dobar čovjek. • Kada je Nebojša otišao u dobrovoljce? Kad bih ga god pratila, on je mene hrabrio. Svima nama koji smo ostajali kod kuće. i čekah davao je snagu. Otišao je, tako reći, iz polja. Sišao je s traktora, pitao me za opremu. Rekla sam mu da je sve složeno u ormaru. Obukao se u toplu odjeću i otiSao. Bilo je to u mjnu 1991. pozvali su ga kada je raketirana vojaraa u Virovitici.

Svet 9.06.1995.

26