Свет

a se narodna poslovica "ko dobro čini, dobrim će mu se vratiti" u životu ne može baš uvek primemiti, pokazuje slučaj Naska Trokića,

nezaposlenog radnika iz Zrenjanina, koji Je petog marta, nešto posle 13 časova, na parkingu ispred glavne zrenjaninske fihjale "Vojvođanske banke" pronašao vreću punu “ novca ı vrednosnih papira ı ne razmišljajući ni trenutka, odneo je u zgradu banke, predao portiru ı produžio svojim poslom.

U potrazi za čovekom koji je ispunio svoju građansku dužnost pruživši primer poštenja kakav se na žalost na ovim našim prostorima sve ređe nalazi, svraćam prvo u "Vojvođansku banku", impozantnu građeyvinu u strogom centru, očekujući hvalospeve "belih okovratnika” na račun Trokićevog gesta. Umesto toga, u šetnji od jednog do drugog direktora sektora susrećem nepoverljive, zabrinute i oprezne poslovne ljude, kojima "nije u nadležnosti da daju informacije o tom slučaju." Jedan od njih mi je čak vrlo sugestivno preporučio da "o tome ne bi uopšte trebalo pisati". Konačno, direktor Pravnog sektora gospodin Nićetin mi saopštava da je jedino generalni direktor glavne filijale Svetozar Jankahidac ovlašćen da kontaktira sa sredstvima Javnog informisanja (takva je politika kuće, ne samo u ovom slučaju) ali pošto Je na službenom putu, shvatam da od razgovora neće biti ništa.

Sa nepotpunom adresom u džepu (samo naziv ulice, bez broja, jer šefovima banke nije poznato gde stanuje čovek kome duguju bar zahvalnost) lutam Zelengorskom ulicom s kraja na kraj, od kapije do kapije, obijajući pragove gusto naseljenih porodičnih kuća, uzaludno se uzdajući da seoskom izgledu neduge ulice odgovara ı seoski mentalitet stanovnika. Međutim, ljubazni meštani ne mogu da mi pomognu, jer ne samo da im Je prezime Trokić potpuno nepoznato, nego nisu ni čuli šta je njihov tihi sused učinio. Nakon sat vremena bezuspešnopg traganja, kada sam već pomišljala da odustanem, slučajno nabasam na mladića koji me upućuje na pravo mesto. U produžeiku postarije kuće sa fasadom od zelenih keramičkih pločica, mali dvorišni podstanarski kutak četvoročlane porodice Trokić, odiše gostoprimstvom.

"Toga dana sam" – smireno priča Nale Trokić — "žŽurio sa časova vožnje na sahranu jednoj prijateljici i naletevši na vreću sa novcem koja jc ležala na parkingu ispred Vojvođanske banke? pored nekog crvenog auta, onako u Žurbi, ušao sam na trenutak u zgradu i

tridesetsedmogodišnjeg

zabezeknutom porfiru predao paket. Nekoliko iznenađenih službenica se začas okupilo oko nas, sa nevericom slušajući moje objašnjenje da sam izgubljenu vreću našao ispred ulaza u banku. Kažu da su pomislile da sami Ja novi kurir. Otišao sam odmah, jer sam hteo da stignem na tu sahranu.”

Kao ı svaki normalan čovek kome se desi nešto neobično. pa bilo to lepo ili ružno, Nasko Trokić je sve ispričao svojoj supruzi, majci ı nekim prijateljima. Najbliži su mu poverovali, dok je većina poznanika priču prihvatila sa rezervom, pogotovo kada se 8. marta u najnovijem broju lokalnog lista "Zrenjanin" nije pojavila ni najmanja beleška.

"U očima poznanika i prijatelja ispao sam Jažljivac. Svi su se, s pravom, pitali kako je takva stvar mogla proći nezabeležena od strane lokalnih novina, ako se zaista desila. Našao sam se u situaciji da moram da se pravdam, da ubeđujem ljude da je to istina, doživljavajući čak i vrio neprijatna zezanja od svog društva. Odlučio sam da nešto preduzmem, pošto se niko iz banke nije oglašavao, niti me tražio." Samoinicijativno je Nale pet-šest puta odlazio u zgradu glavne filijale, svaki put razgovarao sa drugim ljudima, raznim šefovima ı direktorima, pio kafu i slušao beskonačne tirade o tome kako bi davanje u Javnost ovakvog slučaja štetilo ugledu banke, njenoj bezbednosti, štedištama, pa čak ı kuririma koji prenose novac. Nigde zahvalnosti, nigde čestitanja, nigde pomena o nekoj. makar simboličnoj nagradi, "koju bih sigurno odbio, da su bili iole korektni. Sve što sam želeo bilo je da sc u štampi objavi moje ime i ono šta sam učinio, da bih mogao da osporim priče nekih ljudi da sam lažov, a i da sa ponosom mogu pokazati sinu da poštenje ipak nešto znači u ovom društvu."

Inače, Nasko Trokić je u Zrenjanin doselio ız Banja Luke pre šesnaest godina. zaposlio se u "Radijatoru”, dobio stan i kada mu je sve u Životu krenulo naboljc, stan mu je oduzet od strane SIZ-a za

NASKO TROMIĆ, 38nezaposleni Zrenjaninac pronašas je

8. marta vrecu pumu movca i

vrednosnmih papira ispred zrenjaninske filijale 'MVojvodanske banke". Bez

razmišljanja odneo js vrecu u zgradu banke i produžio svnjim poslom. Tu, megutim, pacinje i njegov had pa mujkama., Sto je bio dovoljan povod novinarki "Sveta" da ga ovih dama poseti. Revoltiran, Trokic porucuje:

ic i me sjeo

godišnji

zai vrećene pare, ca o nel meejrcadli

stanovanje, zbog. navodno "prevelikog broja dodeljenih stambenih jedinica”. Ostavši bez krova nad glavom, Nale napušta posao u "Radijatoru" ı prelazi kod

privatnika koji mu daje pristojnu platu, ali |

ga ne prijavljuje kao stalnog radnika, što izaziva nesporazum ı prekid radnog odnosa. Trenutno nezaposlen, sa dva zanata (rukovalac mašinama ı električar), ide na obuku za vozača C ı D kategorije. ne bi li lakše došao do stalnog zaposlenja. Jer izdržavanje nezaposlene supruge, sina i majke koja im se nedavno pridružila došavši iz Banja Luke, zahteva redovne prihode.

"Nikada nismo bili bogati, ne verujem ni da ćemo biti, ali vaspitavan sam tako da mi bogatstvo u duši znači više od onog materijalnog. Možda je to pogrešno za ovo čudno vreme krize morala, ali svom sinu prenosim iste one vrednosti koje je meni moj otac usađivao od detinjstva. Proći će i ovo, opet će poštenje biti na ceni."

Nekoliko dana nakon poslednje posete banci, usledio je oficijelni telefonski poziv, kojim ga generalni direktor zrenjaninske filijale "Vojvođanske banke" poziva na razgovor. Dobro pripremljen iskustvima ız prethodnih susreta, Trokić odlazi na sastanak naoružan novinarskim diktafonom u džepu Jakne.

"Pravo da vam kažem, imao sani dovoljno vremena da razmislim, pa sam se u Jednom trenutku uplašio da mogu da me opfuže da sam ukrao tu vreću sa novcem, a posle se predomislio ı vratio Je. Uostalom, ponašali su se tako, da su mi izazvali i nametnuli osećaj krivice za ono Što sam učinio i verujte, pomislio sam kako bi za njih svc bilo mnogo jednostavnije da je novac ukraden. Sedeo sam među ııjima kao na saslušanju, čak sam morao da napišem izjavu O pronalaženju novca. Direktor Svetozar Jankahidac je ponovio sve ono što“sam u nekoliko navrata već čuo o bezbednosti i ugledu bankc, stalno ponavljajući da nijc važno kolika jc svota u pitanju u pronađenom džaku, da bi me potom

ZAHVALNOSTI NI TRAGA: Nasko

vori

"Trokić

upitao da li ja tražim neku naknadu. E, fu mi je pukao film, pa sam ini rekao sve što mislim. Jer, da sam kojim slučajem ukrao taj novac, osvanuo bih u svim izdanjima dnevnili novina. Insistirao sam da se slučaj objavi, pa je njihov (bančim) novinar Marin Stojin napisao tri rečenice u lokalnom listu 'Zrenjanin", a Ja sam otišao pravo u dopisništvo Večernjih novosti i ispričao svoju priču."

Na traci koju je Trokić snimio, iako tonski zapis baš nije najčistiji, ostao Je zabeležen prigodni govor generalnog direktora ove banke ı, što je Trokiću najvažnije, ız konteksta se može razabrati da Je on zaista pronašao ı vratio izgubljeni novac. Ljubomorno čuva snimljeni materijal, za "ne daj Bože", jer dok ga poseduje, siguran. Je da mu ne mogu "namestiti". A nameštaljke se, kaže, plaši od momenta kađa je po čaršiji počela da kruži doduše neproverena priča, da Je vreća sa novcem namerno ostavljena na parkingu nekom dileru, koga je Trokić slučajno preduhitrio.

Iznenađen i uvređen ponašanjemni personala "Vojvođanske banke", Nasko Trokić je razgovarao sa prijateljem advokatom, od koga je saznao da po zakonu ima pravo na deset posto od vrednosti sadržaja vreće koju Je pronašao. Pošto je banka sasvim sigurno upoznata sa svojom obavezom prema poštenom nalazaču, postaje jasnije insistiranje direktora na "nebitnosti svote”, Jer za ovu instituciju, pored okrnjenog ugleda. nije nevažno da li je sporni iznos pet, pedeset ili pet stotina hiljada dinara.

"Mnogo se priča o cifri" – kaže Nale - "voleo bih: da znam istinu, Jer sam odlučio da preko advokata tražim ono

što mi pripada. Moj pravni zastupnik mi je savetovao da sačekam još neko vremc, pa ako se niko iz banke ne jayi, on Ćc im poslati službeni dopis o njihovoj obavezi.. odnosno mom potraživanju. Ako nc Dude išlo drugačijc, tužiću ih."

RAS paketa

a AtyaaĆ-