СРЂ

— 40 —

Sveti Srgju, ne daj na nas rgju, Sveti Srgju, ne daj na nas grgju! Nar. poslovica. Na trideset i jedan dećembra godine ls'.r' pozvaee nas gospar Lukša (još cigli književnik prijašnjega Dubrovnika!) 11 njogovn baštinn, za tri Crkve, a da bi nam proštio nekakve -priče i epigrame, jer ti on žive u staromu duhu, pa /а to se i uzdr/.i još u životu, kao drenovina u planima. Tu ti je naj glasovitija oinmna u Dubrovačkomu, biva Zakriloviea dvori ('de Steplianis i. (>d te je porodice bilo i potkraljeva u Indiji, a dan današnji ne zna se ni eija je to bila omirina. Da nam to nije gospar Dživo Dživoje pnituniaeio, lcoji se upiljio u se, da je nekakav stariuar, ne 1 >i ца ч]о1мн1по ugonenuli. —• ,.I tako ti. moj Bože. prolazi ovaj svijet • .... reče po tenanu gospar Luksa, vlastelin staroK kova. A gospar ee пш Vuk: — „А da nam nije 1 »živo Dživoje, kazao o tomu Vici Zakriloviću-Ivrivonosieu, ne bi ga se ni spomenuli, a tako svijet ide i ne ostavlja ništa za soboni . . ." Uzdahne ti Iaikša duboko: — „Ništa za soboni do pusta kamenja — čijem čovjek čovjeka još za života p'ita . . ." Ха to ee Irene, krasna plavokosa: — ,,Vi nam, gosparu, večeras elegjije napominjete, kao da se i ne sjećate daje ovo zadnji od godišta." „Baš nijesam ni pomislio da je i to jedno manje . . ." A gospar će Mato pogledati kao nehote na Irenu, koja se zašitkovila, „Gospar nam Lukša kazuje slavu što je zemljom prošla, kazuje i pute k slavi što još nije došla." „Hvala vam, hvala, to su vaša skladna usta, moj Mato, ali još nijesam znao da sam postao grob, — jer nam u istinu to grobovi pokazuju . . . ." Na to će Fra Dobro, Malobraćanin, pravi Dubrovčanin: „Како su đošla vremena, Bože mi prosti, najbolje se staniti u groblje, te s mrtvijem prebivati i u prošlost s njima se zadnpsti, jer nam je u njihovu prahu najbolje utjehe i nade ..." — „I nade, — reče gospar Pero, veoma načitan nastavnik, da nam omladina ne će se iznevjeriti imenu i slavi Dubrovačkoj!"