СРЂ

— 41 —

А Lukša: •— ,.Mi živenio u prošlosti i o prošlosti, pa nam se i to piše u grijeli; no nije lako satrti tisuću godina slavne Dubrovačke prošlosti, kojoj «e Idanjao i sam Ivarlo V." Irene: — „I veeeras ćemo pokriti staro godište s ubrusom Karla У., što ga je đarovao gosparu Mihu Pracatu; a sada počiva vječni san u Šunju na Lopudu ..." Tad će se družina nasmijati na ovu doskočicu, ali se sam gospar Ltikša /amislio. jer se to zove vrijegjati moći otadžbine, pa tu nema tamašenja ni šale. Gospar je Lukša motrio, a duh mu lebdio izmegju omirina Zakrilovića dvora, pa odjednom ublijedio. Razgovor je nekako zapeo, kao nuti što je gazda bio sjetan i neveseo, jer ga morila kukavna sadašnjost. Gospar je l'ero najbolje razumijevao toga krasnog vlastelina. pa će zanosno: „Što se ljuek'jem trudom uzdignulo. Ljuck'jem znojem opet se ponavlja; Лша, l'rancuz od Boga prokleti, Na njega ću, dok je sile, jadat 1 na ovom i na drugom s'vjetu. ()n 11 am ote, božji dar, slobodu, Prirogjeno s koljenom gospostvo. I proda nas zakovano roblje!" „Barem mi uštedi ona dva zadnja stilia, a da ili ja kažem i nasmijem se. ali smijehom od jada, jer pjesnik nije doživio take ironije vremena, št,o, ,smo je mi danas dočekali . . ." Nije izrekao onu tešku plemićku jadikovku: „Svakome se lioće nać lijeka, Vlastelinu nikad do vijeka! —" — „Мој gosparu Pero, nije bilo lako naći vlastelinu Ијека, jer je Dubrovnik bio moćan i velik; pa ko bi uani povratio naše ideale, valjalo bi da nas jazumije. Л ko će nas razumjeti? Prihvati Fra Dobro: „Sveti je Vlaho naša povjest, a kad je propao nekadašnji Dubrovnik, nema nam ni ..." — „Nenia nam, hotjeli ste kazati, prave vjere ni narodnijeh ideala, jer se nije niko udubo u uašu ćud i u naše prilike, pa eto