СРЂ

— 43 —

narav intus et in cute, pa eto vlastelin Dubrovački umire od svoje, jer ga nijesu mogli poznatj; on se nije prilagodio vremenima, a to dobro razumije i naš kmet, te kaže dostojnom ironijom: „Sveti Srgju, ne daj na uas rgju, Sveti Srgju, ne daj na nas grgju!" Na to će Fra Dobro: — „I u istinu mi smo ti ljuđi XVI. v., kad je bilo zlatno Dubrovačko doba; — a ipak naše se ideje nc bi kosile sa sadašnjim naprctkom, da bi nas samo razumjeli površni ljudi, jer je Dubrovnik bio prijatelj svakoga napretka i prave slobode . . ." Irene se je muliala na ove stare prekaljene teorije i nije znala kako bi se izvukla iz škripca, a napokon će nekako ironički gosparu Peru, koji joj bio negda učiteljem gramatike: „Krasno se povraćati na stara vremena, pa se baš s toga naš gospar Mato šeće na mjesečini onamo izmegju omirina onoga Skočibuhe, te je bio bogatiji, kako se priča, od samoga Miha Pracata..." Fratar će: „I onda su naše gospogje učile svoju djecu latinski, a dan današnji se nešto drugo uči, pa ne znam koliko to koristi miru i ljubavi u porodici . . Fra Dobro joj nije prostio, ali će poljepšati gospar Živko: — I u istinu nam potvrgjuje djelom M. Vićenco ZakrilovićKrivonosić, prozvan Skočibuha, da je bio velik Dubrovački duh, te da je vlada znala da dobije srce i prostoga puka ..." Na to će gospar Lukša; — „А valja da znate daje Skočibulia bio pučanin i nije htio da ga senat ubroji u čislo vlastele grada Dubrovnika, jer se ta povlastica nije mogla protegnuti i na rodbinu spomenutoga Zakrilovića ..." A Živko će: „Imate se, moj Mato, i za što šetati po onomu svetomu mjcstunad kojijem lebdi duh republike Sv. Vlaha. Vinćenco je bio starinom plemić, Bošnjak, ali je 011 razumio naš duh i ljubio je iz svega srca naš grad, a tomu su nam svjeđokom nmoge krasne crkve i sjajni dvori, pa dosta je spomenuti krasni dvor na Pustijemi, dvor s kulama u Sugjurgju na Sipanu, i još druga dobra djela." Fra Dobro prihvati: