СРЂ

— 290 —

kacl bih i to učinila, da me je na to navela velika potreba i goruća lubav prema svojoj dječici. No tako se ne sudi, nego bi još i nevinu dječicu sutra prekorili, da ini je majka bila lupcžica. Ove misli časom produ preko moje pameti i ja se odmakla od one prodaje, jer ako sam i siromašica, barem hoću cljeci da ostavim pošteno ime; a ako vidim da me ova zla sreća i dale prati, tad ću se za lubav djece žrtvovati i poći ću u službu; a đjecu ću predat u sirotište. Barem ću tad bit mirna da ini djeca nijesu gladna. To sam naumila; i ako mi je jako teško od svoje djece se ocijepiti, jer mi puca materino srce!" Nezina prijatejica Ane ožalosti se čujuć tužnu Jelu da onako jadikuje, pa je stane ovako tješiti: „Nemoj, moja Jele, toga učinit; ko zna da se opet nebo za te ne razvedri, jer iza oluje nastane tišina". — ,,Ne govori mi to, Ane moja, vidim da se i nebo oglušilo prema meni i mojoj jadnoj dječici". Na to joj odvrati Ane: „А šta bi, moja Jele, da su ti još dječica i bolesna? što kod tebe Bogu hvala toga nije, nego i ako su u gorkom siromaštvu, ipak su ko dvije jabuke rumena i pretila, a toga kod naše gospode ne ćeš naći; eno ti same kćeri gospode Deše! Ivako je jadna i mršava, a sluga mi reče, da mala žive na samijem lijecima; i to ti je, moja Jele, jedna ne mala utjeha". — ,.U tome imaš pravo, Aue moja, ja sam se baš začudila kad ugledah onu malu, kojoj ne fali ni ptičijeg mlijeka, a kakve je pomasti! E ono ti je uprav, gdje više Judske, mane božije! АИ što ćeš; како nemam (ijem da ih prehranim, tako me strah, da mi tužni ne propanu, pa sve će bit dobro, dok nas gospar od kuće trpi. Eto dva mjeseca da mu nijesam platila stanarine; zadni put bila sam usilovana dignut jedini pokrivač sa svoje posteje, a da se odužim, i tako nemam više ni čijem da se pokrijem. Ah! Bože dragi, hoćeš li mi se ikad smilovati! Nego, moja Auc, idem ti zbogom!" „Bila božja, Jele! Ufaj u Boga! i zbogom!" Nije bilo prošlo ni malo trenutaka, a Jele se nalazila u svojoj sobici i mučila se da tješi dječicu, koja oko ne se bijahu pritisla, i zavila, te plačući pitahu kruha. Kad iznenada ude prijatejica joj Ane i reče: „Evo, dječico draga, donijela sam vam malo vruće ječmenice!" Jele sa suzama na očima zalivali, pa i ona sama srkne koju kap, jer već odavna nije okusila vruća, a ne su sile malo po malo malaksale. Tek se susjeda Aue odaleči od nih, kad eto ti vlasnika od kuće, ujeze кб grom, i prije nego Jele išta izreče, ovaj se