СРЂ

— 294 —

Prošlo nekolilco doba, a Bog dao da bi se dogodilo veliko zlo za izgled drugijem umrlijem, da se kaju od svojijeli grijeha i da vrše pokoru, da ne panu u goru )ievo],u. Bio je Gospod Bog pozvao svoga slugu Ililarija lc sebi u raj i ovjeučao ga krunom neuvelom slave, a odmah nakon toga dogodilo se ovo božje propuštene: Flak svojom braćom i porođicom isto je kao i prije oliolo živio i cvijeljao tužne i nevojne. U to dođe pred negov dvor Stipača, prosjakina u tipinama i rutinama. Bila je žena iz drugoga naroda, te je sašao s brda, govorila jo varvarskijem jezikom. Tako su ga zvali Flaci. Ona vikne: „Pomagaj Bog! Pomilujte rabu, lačnu i bijednu, u ime Ilrista Boga!" Imala je štaku i povlaku, a tako nijesu nosili Vlasi (Rimjani). Nevjeste nauckaše pse, te nahripiše na onu bijednicu, pa ih stade štektahe baš kao da gone kurjaka. Odrapiše joj ono rutina i ujedoše je u bedru. ,,U kam se stanili! —■ zajauče Stipača —• „Pleme vam se iskopalo i rugali se nime dobri narodi, a 0110 obijalo od praga do praga kao i ja sirota!" I jedva ti Stipača iznese živu glavu. . . Prevalilo ponoća i Flaci u trijemu gozbovali okićeni cvijećem i brš|anom, pa tako pjani, pospali kao i zaklani. Baba se šulala oko dvora i sve prisluškivala, a kad vidjela da su se i psi stražari umirili, lagano će do česme, izvadila ispod pregaČe krpinu i onako na mjesečini istresla nečesa pregršt u vodu. Cinilo se kao da je šećer. Kad je to urađila, krnatke je cirila prama mjesečini i smijala se zlobno kao hudoba. „Flako, zla ti sreća, što si tražio, to si i našao !" U to će se otisnuti za nom psi, ali-će ona uminuti iza obora, preko vrtova. Nestalo je. U zoru, onako o ijinštacima, iza pjanucana prižednio Flako, a u glavi mu tuklo kako čekić. Zovne roba da mu zahiti u zlaćenu kondiru studene vode. P>oh mu brže i donese. On dobro prižme, ne oduši, jer teško prižednio.