СРЂ

— 505 —

L e g e n d a. (na8taTrak3 П1. Mlađi k raU'vić ostacle za čas zabušen. Rastrijezni ga glas druga Somla, koji se je probudio i došao ga tražiti. Uzinile brzo svoju svijetlu sablu, uvlači ie u nožnicu, skriva kose Viline, što su mu još bile u rukama, i upućuje se brzijem korakom prama svome drugu. Dan bješe na omaku, a sunce istraćeno i blijedo, pa prepadeno što nastupahu čete tmina, poče bježati iščezajuć za planine Kafske. Lažni krajević i negov lažni doglavnik nastaviše put, pošto su mršavo užinali. Kadou, kipeći u duši od radosti, bješe zaokupl,en slatkijem danijem uspomenama. Pa baš je li istina što je vidio i čuo, ili je san ga začarao ja li kakvo viđene? I stavi ruku na kose spremjene za nedrima, i to bješe osjetjivi svijedok realnosti. Nema dvojbe; ima đina; jednu je ubio, a vidio i čuo drugu, koja je od tada postala negova posestrima, i nemu prorekla sreću i slavu. A va^a И to vjerovati? A zašto ne, Bože moj ? Nema li i vražji soj te snage rla niče u nepoznato? Nije li i ona, ona glavom dala dokaza božanstvene znanosti- upoznavši nega, negovo ime, negova svojstva i svu negovu povjest? I naš vitez nije mislio da može bit prevaren. Negova vila udisala mu je potpuno pouzdane; od tada on bješe uvjeren u svoju čestitu sreću i sjajnu budućnost. Dva putnika primicahu se zemji spasena. Mali razmak rastavjaše ih još od susjedne kraievine. Ovo postane, i to zadiie, oni ga minuše ne ustavivši se, a putovahu i đanu, da što prije uhvate se granice. Bješe gotovo podne, a oni iđahu po nekoj ravnici prostranoj i pržinastoj. Iznenada ugleđaše pred sobom oblake prašine te se dizahu na vidiku i pokazivahu da se primiče četa konanika. Dva se druga pogleđaše i razumješe se. Ista ih je misao zaokupila: Ovi novi pridošoci ne mogu bit neprijateii, jer izlažahu iz zemaja stričevijeh, ka kojijem se oni žurahu. — Tako oni nastaviše svoj put bez naprezana. četu su sve to boje razabirali i razlikovali. U noj bješe od prilike pedeset koiianika, koji na vas mah jurahu. Od jednom su naša dva prijateja dostignuta i opkojena. Somlo ne bješe više u dvoumici ko su oni bili; nošna ih je vojske Ramanske ođavala. Dapače on smjelo pristupi glavaru čete. — Ko ste i odakle dolazite? — preteče ih glavar iza običnoga pozdrava. — Prije nego nas ispitaš, reci nam namjeru, koja te vodi s tvojijem vojnicima na našu zemju — odgovori oprezno Somlo.