СРЂ

— 508 —

— Dakle ti đuguješ tvoj život tomu čovjeku a ja sreću; a to je, lane moje, više od svemirnoga kral,evstva! — Suviše mi smo mu dužni, тЦепбе moje duše, vječnu blagodarnost. Upisano je da on bude naš brat i da mi bdijemo nad njegovijem životom i udesom. On je za čas nesrećan i proganen, i, ako igda, sad mu jo treba naše pomoći. Ja ne mogu za koji dan ostaviti svoga oca, koji nema nego mene, da ga tješim što je izgubio svoju kćer, i da innirim negovu zlovoju na onoga, koji je ubio. Idi ti dakle u Raman, kamo ide naš štićenik, i gdje će se uskoriti dogođaji, od kojih će zavisiti negov udes. Bdij i pazi na sve, a ako vidiš da mu pogibao prijeti, iz bliza ili iz daleka, mi ćemo skupa raditi da je na vrijeme odvratimo. Mourgan uze odma podobu ptice, zaletje se put rečenoga grada, i sjede, u neko doba noći, na dvore bolesnoga kraja • • •

Zora puca da bez milosti prekine slatki san S o m 1 o v i t'icgova lijepa viđena. Ustaje; kad gle čuda! Poste\a Kadau-ova prazna! U zdvojnosti sune se da ga traži; straže ga nijesu vidjele izaći. Trči put konušnice, zaboravjajući svoje dostojanstvo krajevića: utjeha! dva kona mirno hrumahu sijeno; Kadou ne može bit daleko. Ali se on ne vraća, a ludi poslani za nim ne nađoše mu traga. Dakle je poletio u zrak, ili se je zemja rastvorila da ga sakrije! Somlo bješe satrven od tuge i nemira. Imao je razloga promisliti da ga je krajević izdao unatoč negovoj zakletvi. Biće se izmakao da prispije u strica i da mu sve kaže. Istina, on je nijem, ali ima čarobnika, koji će mu odriješiti jezik. Kako istumačit inako negov nestadak? Tako Somlu uteče prestole. Negovo neizmjerno vlastojubje pade kao dvori od hartije; a osim toga slućaše da mu je neizbježna i nemila smrt za vratom. Strašno ga bješe gledati, pravi bijesan pas. Pasla u čudu opažaše neopisivo očajane nazovi •— krajevića i negovo strašno preobražene, a sumne mu se osjctiivo umnožavahu. Da čudni izostanak vjerna sluge pohuđuje u gospodara neki nemir, razumije se; ali da ga može baciti u zvijerski bijes, u očajane lavice, koja je izgubila svoje drage laviće, to prelazi naravne granice. Za to izusti koju riječ: — Treba da nastavimo put, gospodaru; brzo je podne. — Ostavimo, sutra ćemo nastaviti put; čekajmo povratak našega druga. — Ali ga nije moguće naći, našega druga; i bojim se, hoće li se igda i vratiti; jedan dan ako zakasnimo može bit koban po naše posle i po kraievinu. — Zaludu ti je navajivati. Ja ne mogu ostavit ovo mjesto, ako ne iznađem čovjeka, koji mi je mnogo niio, ili barem, ako ne obaznam, kako je čudnovato nestao.