СРЂ

— 507 —

nerazi; ali odma tračak nade lice mu obasja. Namjernik ne bješe govorio o Kaclou; vaja da je živ i zdrav. — Ali sin, krajević, što je od nega? Je li i on ubijen? — On je živ, ali ga gone; nesrećnik bježi s jednijem samo đrugom put zemje svoga strica. Mali ga razmak dijeli od granice. To je bilo dosta da se Pasla osvijesti; tu je pred kra^evićem! I uprkos razlici nošne između dva putnika, namjernik koji govoraše, biće on, i ако bi on bio volio da je ouaj drugi. Sjaše s kona, nalaže isto svojoj četi, i pristupa, plačući od radosti, da pojubi po običaju stremen lažnoga kra]evića. Kad je pala noć mala četa uđe u Jaber, prvi gi'ad Ramanijc. Putem Pasla bješe ispričao lažnomu Kadou nemoć negova strica i položaj krajevstva. Među sobom se dogovoriše da za opreznost premuče, do nihova dolaska u stoni krajev grad, nazočnost u гетЏ krajevića nas!,ednika, Medu tijem opremiše tajno brza glasnika da o svemu izvijesti кгаДа. Sutra dan pratna dopane u gradac, poznat pod imenom Poluputa. Pasla otkad se sastao sa dva druga, nije prestao diviti se divnoj Ijepoti nijemoga mladića i izrazu blagomu i veličanstvonomu negova pogleda. Ovaj bješe prava oprijeka s grdnijem Somlovijem licem, s potamnelom negovom kožom, s hrapavijem rukama, te se činaše da nije to naravno; a ni nemota onoga mladića, za koga časnik viđaše da čuje i razumije sve što se oko liega govori, ne sviđaše mu se stvar naravna. U ostalomu on u mladiću opažaše prama nametniku krajeviću neku čudnu ođvratnost, koja mjesto da ga ozlovoji, udisaše mu neko tajno zadovo],stvo, jer on bi bio dao svoj život da nemoćni mlađić bude pravi kraiević, a onaj drugi razbojnik za vješala. Druga noć, kako i prva, mine bez napasti, ali ona spravjaše koban sutrašni dan za nametnika. IV. Odalde mi stižeš, кгаЏсо moga srca? — upita Grin Mourgan kad ugleda svoje zlato. — Ja sam te danas svuua uzalud tražio po vrsima Kafskijem. •— Bijah na dolini, gospodaru moje sreće — odgovori vila Oatfa sva zažarena od radosti. — Veselimo se; otsle ne će ništa smetati našu sreću; lubomorna je sestra umrla! Lijepi (rin se strese: — Je li moguće! — Jest, žejo mojih snova; Judska ruka, krai bjegunac jednijem je zamahom obalio. Ona bješe vidliva u podobi lava, i šćaše razdrpiti svojim šapama tvoju nežnu golubicu prometnutu u košutu, kad je viteški mladić sastavi sa zemjom. —