СРЂ

— 538 —

žavatd ])о1,п])са. Tertulijan naprotiv proklinao ga je, jer clržaše, da polubac čuvstvu srca ne odgovara, a l,udima da se ne mili: naravno onda je bio sasvijem drugi svijet; djevojke radile su sve moguće, da zadovoje gospcdaru, a žene opet svojijem muževima; danas — kite se i liče prve, da pridobe mladu gospođu; a žene da još Jepše budu, naročito da pribave obožavateja! .... Mudri zakonodavac ne će nikad zaboraviti na običaje, vrline i socijalne odnošaje svoga naroda. Kad je novo zakonodavstvo vladavinu, sustav, municipije i sveučilište stvorilo, nije zaboravilo na znakove narodnosti i na pozorište. A to je pravo. Za to ne možemo zamjeriti rimskijem zakonotvorcima, ako su u svojijem inštitucijama i za pojubac mjestance ostavili, — za p o 1, u b a c, koji je sa narodnijem običajima tako usko skopčan bio. Pravo značene mogao bi pojubac samo u svezi među vjerenicima postići. A tu bješe i zbija vrlo možan. Kad bi se razvrgla vjera, morala je vjerenica, ako je od vjerenika dar primila, te (po mnijenu cara Konstantina) izdala pravomoćan zapis — recepis — pojubaca, samo polovinu vrijednosti dara povratiti; dakle poiubac bio je vrijedan 60% primiena dara •—• doista obilno procjenene. —■ Kod toga nije se u obzir uzelo, kojijem je načinom dan po^ubac, je li d obrovojno ili ne, hotimice ili nehotice, jedan put ili više puta; samo naj jednostavniji čin bješe dovojan, da se ispune zahtjevi zakona, jer pojubac bješe zakonom priznani znak, za koji su rimske djevojke znale: ,,in hoc signo vinces" — „роЈ,upcem ćeš nadvladati". Bješe li koja djeva tvrdoglava, da nije htjela pol,ul)iti svoga vjerenika, to je morala, ako su se hihove nade razbile, — sve darove povratiti. Ovo pravno postupane uredio je Konstanti n te se temeji na ovom shvaćaiiu: Po^ubac zaručnice jeste kao privoiene ženidbe; to pako ne znači pol,ubac muškarca, te za to nije po^ubac na uštrb ženskoj stidjivosti; s toga polubac vjerenice ima svojijeh pošjedica, te onaj se mora pedepsati, koji gori nego najgori protjerani financijaš — protuva (Jedan ministar financije nazvao je god. 1871. takove najgorijem ludimaj na dražest svoje vjerenice rasporezuje šećerni ili drugi kakav slatki porez, te pošto ga utjerao, ostnvi je; pa pošto takovi ludi nijesu bili rijctki odredio je zakon razne kazne, da ih zastraši.